Glava šesta: Cry 'Havoc,' and let slip the dogs of war

Izviđački zrakoplov Srebrenog tron kružio je iznad borbenih linija u potrazi za glavnom koncentracijom snaga Čarobnjačkog vijeća. Strvinar originalno bješe lovački zrakoplov naoružan  s dva dvadeset i dva milimetarska topa ali kako se tijekom vremena pokazalo da je zrakoplovstvo Čarobnjačkog vijeća najblaže rečeno neučinkovito, velik broj Strvinara je bio preinačen u izviđačke zrakoplove. Iznad linija bilo je iznimno mirno, ništa se nije kretalo, što je jako zabrinjavalo centralno zapovjedništvo Srebrenog trona. Znali su da nešto dolazi, nešto veliko i užasno pa su isto tako htjeli znati što i odakle dolazi. Odjednom pilot zrakoplova ugleda veliki, prijeteći oblik prašine kako se izdiže iz obližnje šume.

- Pa, čini se da smo ih pronašli.

Reče umornim glasom čovjeka kojemu je već svega dosta.

- Odlično. Sad se slobodno možemo zabiti u njihove protuzračne obrane.

Flegmatično reče kopilot.

Iz šume izleti ogromna koncentracija tenkova svih tipova od svih naroda koji su već poklekni pred bijesom Čarobnjačkog vijeća. Bilo ih je na stotine a od pokreta njihovih gusjenica, iznad njih se izdizao sivi oblak prašine koji je prijetio da će progutati podnevno sunce.

- Možda nam se bogovi ipak smiješe. Ne vidim nikakve pokretne protuzračne baterije a i čini se da njihovu zrakoplovstvu nema ni traga.

- Strvinar trinaest zapovjedništvu.

- Zapovjedništvo sluša.

- Glavna koncentracija neprijateljskog oklopa locirana. Protuzračan obrana nepostojeća.

- Predatori na put.

Ista sekunde kada je prijenos završio stotinu i dvadeset elisa helikoptera se počne mahnito okretati. Predator, jurišni helikopter stvoren samo za jednu svrhu. Uništenje tenkova. Iskušan u ratovima s Perunovima bratstvom i Rimskim carstvom uvelike je opravdao svoje ime.

      Dolje na tlu Maksimilijan je iz vodećeg tenka koordinirao napad. U sebi je ključao od bijesa. Zašto baš njegove formacije moraju biti žrtvovane. Znao je točno što dolazi, Vijeće je i očekivalo ovakav odgovor od Srebrenog trona. Zamišljao se kako gori u utrobi tog jebenog tenka u kojemu se nalazio i od toga toliko poludi da iz sve snage mlatne punjača štapom po glavi.

- Prokleti gadovi. Poslali su me ovdje da umrem. Kad dohvatim onog prokletog Nerua oderat ću mu kožu i nahraniti ga vlastitim očnim jabučicama.

Bjesnio je.

-  Hajde smiri se Maksimilijane. Ja sam tu s tobom. Vjeruje da će nas Najmoćniji izvući žive odavde.

Začuje Addin miran glas iz slušalica.

- Tebe vjerojatno hoće s obzirom da si mu ljubavnica. Ja se osjećam ko jebeno žrtveno janje. Plus ne znam jesi zaboravila ali tvoj dragi dečko baš i ne voli rimljane.

- Joj, daj Maksimilijane začepi.

- Također, crvenokosa kurvo.

Predatori se nadviju nad njima i prva salva raketa poleti prema svojim metama. Oklop se stane topiti a tlak i vatra stadu proždirati njihovu unutrašnjost. Municija unutar tenkova počne eksplodirati, kupole polete u vis a stupovi crnog dima ispune zrak. U prvom naletu Predatori unište sedamdeset i osam tenkova. Tri rakete pogode Maksimilijanov tenka ali njegov začarani oklop izdrži kaznu.

- Misli li on uskoro pokrenuti taj svoj genijalan plan. Ova zadnja raketa mi je umalo zadala moždani udar.

Derao se Maksimilijan u mikrofon. Addie mu odgovori sada već uplašenim glasom.

- Šuti majmune. Moj stroj je primi sedam raketa. Oni očito znaju u kojima smo mi.

- Možda zato što naši tenkovi jedini imaju jebenu arkansku kupolu nad njim! Kurvetino!

- Pregrizi tu jezičinu. Stiže sljedeći val.

Predator se ponovno nadviju nad njima te ispale još jednu salvu smrti. Još osamdeset tenkova nestane u plamenu, među njima i Maksimilijanov. Addin tenk primi još jedanaest pogodaka ali arkanski štit izdrži. Znala je da njezina moć nije niti približno dovoljna da zaustavi takvo uništenje. Znala je da nije sama.

- Ne brini ljubavi. Tu sam.

Začuje poznat i ugodan glas u svome umu i odmah osjeti olakšanje. Nisu se samo u njezinom umu čuli glasovi. U glavama pilota helikoptera čuo se isti taj glas samo je njima zvučao mračno i bolesno.

-Vi sada služite meni.

Predatori zauzmu formaciju iznad tenkova i zajedno krenuše napredovati prema prvoj liniji obrane Srebrenog trona. Iz šumi izađe još stotine oklopnih vozila vođenih ostalim članovima Čarobnjačkog vijeća. Stotine tisuća Nemoćnih krenuše za oklopnim vozilima kako bi proširili i iskoristili proboje koje ovi naprave u liniji. Cijevi sto i pedeset milimetarskih topova iz šume stanu pljuvati olovo na utvrđene točke obrane a odnekud se pojavi i zrakoplovstvo čarobnjaka. Srebreni tron odgovori istom žestinom. Zemlja se tresla od stalnih eksplozija a u zraku je bilo toliko prašine da su se vojnici s obje strane gušili u njoj. Uskoro leševi vojnika i olupine izgorjelih tenkova i zrakoplova ispune tlo. Zrakoplovstvo Srebrenog trona odgovori na brojčanu nadmoć neprijatelja napalmom. Užasni vrtlozi vatre pretvore bojište u pravu sliku pakla. Nekoliko kilometara iza linije Vrhovni strateg Srebrenoga trona koordinirao je obranu iz svoga podzemnog bunkera.

Poruke koje su dolazile s bojišta uzdrmavale su ga sve dublje i dublje. Većina nju zvučala je ovako.

-Teška artiljerijska potpora potrebna.

- Zračni udari na koordinate ili smo izgubljeni.

   - Previše ih je ne možemo još dugo izdržati.

- Strvinar dvadeset dva ide dolje.

- Pregaženi smo.

Ožiljak koji mu je prelazi preko lijevog oka pocrvenio je a lice mu poprimi boju pepela.

Ime mu je bilo Borislav i nikada u četrdeset i pet godina svoje vojne karijere nije izgubio bitku. Do sada. Teško uzdahne, pogne glavu pa progovori odlučnim glasom.

- Generalno povlačenje prema Neslomljivoj. Obavijestite Velikog maršala Perunovog bratstva o stvaranju ujedinjene fronte.

- Gospodine, civilno stanovništvo?

Drhtavim glasom progovori njegov ađutant.

Hladno odgovori Borislav i krene prema zrakoplovu koji ga je čekao gore, da ga evakuira u Neslomljivu.

Povlačenje se zapravo nije dogodilo jer je linija bila probijena vrlo rano u bitci pa su oklopna vozila Čarobnjačkog vijeća već držala sve ceste u pozadini. Svi vojnici Srebrena trona bili su ili ubijeni ili su pali pod mentalnu kontrolu čarobnjaka. Samo se nekoliko lovačkih zrakoplova uspjelo izuči iz pokolja. Vijeće se sastane u jednom od novo zauzetih sela.

- Ovo je bilo uzvišeno.

Uzbuđeno će Neru. Izgledao je kao da se kupao u krvi i većinu se vremena smijao kao manijak opijen pokoljem.

- Slažem se s tobom. Naša pobjeda ovdje je potpuna.

Veselo reče Addie. Crvena kosa joj je bila raščupana a odjeća prekriven čađom ali niti ona se nije prestajala smijati. Kao da je bilo nešto užasno zabavno u agoniji svih onih kojih su umrli toga dana.

- Budale, su otrovale vodu cijanidom. Ali uspio sam svom umu podvrgnuti još sedamsto tisuća duša koje se nisu stigli otrovati.

Samozadovoljno progovori Ubojica bogova

- Majke vam se parile s hijenama! Ostavili ste me da umrem ko zadnje pseto u prašini. Prokleti bili svi!

Od nikud se pojavi Maksimilijan. Pola lica mu je bilo spaljeno a dio odječe mu se stalio s kožom.

- Izgledaš puno bolje nego prije dragi Maksimilijane.

Veselo mu reče Addie upirući prstom u praznu rupu na mjestu gdje se nekoć nalazilo njegovo desno oko.

     

Glava peta: Ubojica bogova

      Zrak je zaudara na trulež, bili su okruženi tamom a vlaga tog mjesta im se zavlačila u najdublje pore kožu. Ništa od toga im nije smetalo jer je većina njih i živjela na takvim mjestima. Svi su bili obavijeni crnim plaštevima čije su im kapuljače prekrivale lica tako da su se u tami mogli vidjeti samo parovi očiju koje su svijetlile bolesnim zelenim svjetlosti. Formirali su krug oko malog kamenog oltara koji se nalazio u središtu špilje. Prvih sastanak čarobnjaka i vještica pet stotina godina nakon protjerivanja. Svi istovremeno ispružiše ruke prema oltaru i iz njih poteknu valovi iste one bolesne zelene svijetlost koja im se nalazila u očima. Svijetlost uskoro poprimi ljudski oblik te iz nje istupi Ubojica bogova.

Mršav, boležljive boje kože, lica obraslog čupavom sivom bradom i masnom kosom iste boje. Spodoba se osloni na svoj štap oko kojega bijahu obavijene dvije zmije koje su se otimale oko prstiju ljudske ruke koja se nalazila na vrhu štapa. Progovori promuklim gotovo nepodnošljivim glasom.

- Eliath ti si prvi pobjegao na samom početku bitke s bogovima.

- Gospodaru bilo ih je previše Horusovi ratnici i sam bog su se okomili na mene i moje sluge a nitko mi nije htio priskočiti u pomoć.

Drhtavim glasom reče Eliath sad već klečeći na koljenima.

- Addie je tada već završila s Atenom i nije mi htjela pomoći nego je nasrnula na Artemidine snage.

Doda optužujućim tonom upirući prstom u crvenokosu vješticu.

- Možda zato jer su Artemidini strijelci  iz daljine kidale našu vojsku na komade.

Odgovori Addie bijesnim i odlučnim glasom.

- Što bih ja treba reći ja sam se bori protiv Wotana i Setija odjednom i moje linije su izdržale.

Uključi se Heru, ćelavi čarobnjak orijentalnog izgleda.

Špilju ispune ljuti glasovi žena i muškarac a kroz zrak proleti čak i par kletvi.

- Tišina!

Oglasi se Ubojica bogova glasom koji kao da je došao iz samog grotla pakla.

- Eliath propast naše vojske počela je s tvojim porazom na desnom boku. Ništa ti ne bih rekao da si ostao i borio se do smrti kao što je učinila većina naše brače i sestara, ali s obzirom da si ti pobjegao kao zadnja kukavica ne mogu ti oprostiti.

Eliathovo tijelo se odjednom slomi u neprepoznatljivu masu mesa i kosti. Toliko brzo da ovaj nije stigao ispustit niti glasa. U prostoriji zavlada tišina.

- Sada mi prinesite svoje žrtve, već mi je dosta ovog odvratnog obličija.

Prostoriju ispuni plač djece. Uvedoše ih izmoždene olupine ljudskih tijela koje su čarobnjaci kontrolirali svojim umovima. Rimski legionari su ih zvali Vojskom nemoćnih. Ne zato jer su bili slabi u bitci. Bili su više nego dorasli fanatici nadljudske snage koji su se borili dok god su još imali glavu na ramenu ili udove na tijelu. Zvali su ih tako zato jer nisu imali kontrolu nad vlastitim umom i zato jer njihova hrabrost bješe lažna. Dovedoše  ukupno dvanaestero djece, u dobi od prvog mjeseca života do sedme godine. Poredaš ih pored oltara.

- Zašto ste tužni djeco? Vi ste temelji novog svjetskog poretka. Vi će te započeti pad starih bogova i osigurati moć ljudskoj vrsti. Vaša žrtva ne će biti zaboravljena.

Vrisci smrtne agonije djece od kojih se čak i najokrutnijima od njih srca slede ispune im uši.Gole kosti udare o vlažni pod špilje a pred njima se nađe muškarac koji je po svim mjerilima većine civilizacije bio minimalno zgodan. Oštrih a opet ugodnih crta lica,  valovite duge crne kose, tijela na kojemu se moga vidjeti svaki mišić onoliko da pokaže snagu a opet ne toliko da bi izgledao brutalno. Pametne sive oči sjale su mi iz lubanje dok su mu se usne razvukle u okrutan smješka otkrivajući savršene zube. Progovori.

- Koliko ljudi imate trenutno pod oružjem?

- Preko milijun barbar gospodaru.

Spremno odgovori Heru.

- Uskoro ćemo zauzeti i zadnje utvrde u ovoj divljini i pod našu vlast će pasti  desetci milijuni života.

Reče Addie samozadovoljnim glasom.

- Ne budi pretjerano sigurna u to Addie. Vojska Perunovog bratstva  i Srebreni tron nam se još uvijek odupiru a broj i kvaliteta samo njihovih tenkovskih divizija je zavidan. Ne moram niti spominjati ubojitu snagu zrakoplovstava Srebrnog trona. Čak ga se i moji sunarodnjaci boje.

Uključi se Maksimilijan svojim dobro poznatim arogantnim tonom.

- Tim bolje. Kada nam padnu u ruke bit ćemo nezaustavljivi.

-A što ako moji sunarodnjaci saznaju za naš ustanak ovdje na istoku. Što ako poruke Srebrenoga tron prođu kroz informacijsku barijeru koju je postavi Neru. Njihove ujedinjene vojske zgazit će nas ispod svoje željezne čizme kao kakvog kukca.

- Ti smrdljivi rimljanine propituješ moju moć?! Bi li je volio osjeti na svojoj koži?

- Probaj egipatsko pseto. Uživat ću u tvojim kricima!

- Tišina svi! Ili bi možda još neki od vas voljeli završiti kao Eliath?

Svi u prostoriji pognuše glave u smrtnom strahu od svog vođe.

- Odlično. Vrijeme našeg ponovno uspon je došlo. Ovaj put nas ništa ne će zaustaviti. Sada kada su nam na raspolaganju i moje moći podvrgnut ćemo svojoj volji još milijun barbara a i cijelo Perunov bratstvo ako moj urota uspije.

Vijećanje u špilji se nastavilo još dugo u noć. Niti smrtnici niti bogovi nisu imali pojma kava im opasnost prijeti s istoka. Pakleni planovi koji su iskovani te večeri učinili su da se Aemilini zločini u Novom Arriminum čine poput igre nestašnog djeteta.

      Na površini iznad njih rojevi Nemoćnih naoružani s lakim pješačkim oružjem i nešto bombi okružili su pet tenkova Perunovog bratstva. Tri teški tenkovi tipa Perunov malj ispaljivali su visoko eksplozivne granate iz svojih sto dvadeset i pet milimetarskih topova dok su dva laka tenka tipa Crni zmaj  rigala vatru iz svojih bacača plamena  i strojnica. Neprijatelj je dolazi u beskrajnim valovima i nepopustljivo pokušavao doći dovoljno blizu da iskoristi svoje bombe. Gusjenice dva Perunova malja te jednog Crnog zmaja bile su uništen. Glas zapovjednika jedinice začuje se iz zvučnika tenkova.

-Oklop dva i pet povucite se! Mi ćemo ih zadržati ovdje!

-Da gospodine.

Začuju se dva mlada utučena glasa koja su zapovijedala pokretnim tenkovima.

-Oklop jedan, tri i četiri mi se s svojom sudbom ovdje suočavamo. Pokažite ovim jadnicima zašto tenkovi idu prvi. Bila mi je čast.

Prijenos završi i vrtlozi vatre i olova stanu proždirati i kidati meso Nemoćnih. Dva i pet proletješe kroz njihove linije sijući smrt i gazeći ih svojim gusjenicama. Uskoro plima neprijatelj zatrpa jedinicu, trojku i četvorku. Iz zvučnika zapovijednog tenka začuje se odlučna zapovijed.

- Samouništenje.

Noć se na trenutak pretvori u dan od pogreben lomače tri tenka i petnaestorice članova njihove posade. Nemoćni nemilosrdno nastaviše naprijed.

Glava četvrta: Blagoslovi života

Hazdribal naglo otvori oči, iskoči iz kreveta i  munjevitim udarcem šake zdrobi pakleni stroj koji ga je probudio iz sna s svojim bezbožnim zvukovima, koji su njegov mozak pokušali pretvoriti u kašu. Barem je on tako misli dok mu Alterusova siječanj nisu objasni da se zapravo radi o budilici. Još uvijek pod utjecajem Alterusa on podigne kutiju cigareta koja je ležala pored kreveta, zapali jednu i povuče dim. Tijelo s zahvalnošću prihvati novu dozu nikotina ali Hazdribalov um, zagađen uvlačenjem otrovnog dima u vlastito tijelo pokrene konvulzije želudca pa ostatci prošle večer izlete iz Alterusovih usta u vodoskoku smrdljive crne tekućine. On odbaci cigaretu i padne na koljena. Sjećanja prošlog stanara tijela nalete u valu a on osjeti kako mu um puca po šavovima. Najranija siječanja na djetinjstvo, mladost pa sadašnjost sve izmiješano u jednom vrtlogu slika, mirisa, osjeta. Emocije divljaju u njemu dok proživljava jedan drugi život. Suze, smijeh i bijes se u isti vrijeme bore za prevlast na njegovom licu dok se grči u lokvi vlastite povraćotine. Da je imao mogućnosti tada napraviti usporedbu  s svojim životom utvrdio bi da je Alterus vodio puno drugačiji, teži i pošteniji život. Sada je moga vidjeti kakav je život osobe kojoj privatni učitelji i instruktori nisu objasnili sve tajne života uključujući odrastanje, razliku između laži i istine i potrebu za obojim, svrhu života ljudi pa čak i vođenje ljubavi. Život osobe koje se sama isklesala u čovjeka, koja je vodila svoje bitke s jednim jedini prijateljem a ne potpomognuta plemenitom stotinom, koja nikada ne bi bila sposoban učinit stvari koje je on učinio, koja nikada nije imala svoju Allisar. Lav kartage se posrami samoga sebe po tko zna koji put i sam zaželi da mu nikada ne bude oprošteno. Zadnja slika, siječanja na plavu svijetlost njezinih očiju i količina sreće koju je Alterus tada osjećao izmame suze na njegovo lice. Kontrola nad tijelom mu se vrati a siječanja jednog mrtvaca postanu njegova. Tuga mu ispuni srce. Osjećao se kao da je upravo izgubio najboljeg prijatelja. Suze srama i tuge provale u potocima iz njegovih smeđih očiju i on odluči da će iskoristi priliku koja mu je pružena u potpunosti. Čudno je zapravo koliko čovjek ne cijeni život  i ljepote koje mu on nudi. Troši ga na uzaludan gnjev, bezrazložnu tugu i utučenost, razarajuću ljubomoru a vrijeme koje posjeduje nije beskrajno.

Nepovratno je i dragocjeno a s njime se razbacuje kao pijeskom na vjetru. Bezbrižan, uvjeren u vlastitu besmrtnost skriva se iza lica i dijela koja nisu on jer je nesiguran. Čovjek u potpunosti uči jedino na vlastitim pogreškama a uzaludno trošenje vremena na stvari koji ne usrećuju njega ili ljude oko njega je pogreška koju bogovi najstrože kažnjavaju.

      Nakon što su suze presušile a tuga okopnila Hazdribal ustane iz lokve crne ljepljive tekućine u kojoj je ležao. Ode u kupaonicu i istušira se u vreloj vodi koja kao da mu je oživjela do sada uspavano tijelo. Nakon tuširanje dugo je gledao svoje novo, golo tijelo u ogledalu. Bio je za glavu veći nego prije ali znao je da je to prosječna visina u ovom dobu.

Mišičino tkivo na tijelu je bilo relativno dobro razvijeno ali je Hazdribal znao kako će ga dovesti do savršenstva stroja. Alterusova obuka u prvoj legiji dala je Hazdribalu znanje gotovo sveg oružja modrog svijeta koje će mu biti potrebno u borbi proti sila zla u svijetu smrtnika, što je u biti bila i svrha njegovog uskrsnuća.

      Iz kupaonice ode do kuhinje i skuha si kavu. Sam miris koji mu je ispunio nosnice, egzotičan i jak već mu se svidi. Popije prvi gutljaj i osjeti gorak a opet umirujući okus kako mu se širi ustima.

- Barem jedna dobra stvar koju ovi prokleti rimljani koriste.

Promrmlja sebi u bradu sjetivši se okusa pelinkovca i mirisa cigarete. Čudna a opet iritantan melodija ispuni sobu. Hazdribal umalo da opet ne usmjeri svoj bijes prema njezinu izvoru ali se onda sjeti da je to telefon. Uzme ga u ruku pomalo nespretno pa se javi.

- Halo.

Reče promuklim i pomalo sramežljivim glasom.

- Alteruse, Tiberije je. Budi u pred kipom Venere u deset sati večeras imam jedan posao za tebe. Vidimo se tamo.

Brzo izdiktira Tiberije i spusti slušalicu. S obzorom da je imao sva Alterusova siječanja Hazdribal je znao da ovakvo ponašanje i brzopletost nije karakteristična za Tiberija a i osjetio je trunčicu gađenja u njegovom glasu. “Dakle ti znaš. Pitam se koliko zapravo znaš.“ Pomisli. “Koliko god znao, bit će ovo vrlo zanimljiva večer.“

      Nakon što je doručkovao Hazdribal se obuče u odjeću koja se njemu činila barbarskom i neudobnom, pogotovo hlače, ali je ipak vidio i neke njezine praktične strane i krene u grad.

Novi Arriminum nastao je kao utvrda na granici s istočnim barbarima ali kako se carstvo širilo prema istok utvrda postade grad. Naseljen veteranima istočnih ratova tijekom stoljeća nikada nije prerasta populaciju od trideset tisuća ljudi. Zemlja oko grad bila je plodan a godišnja doba redovito su se izmjenjivala tako da je glavni izvor prihoda grada bila poljoprivreda iako je postojalo i nešto malo drven industrije. S sjeverne strane grad su grlili ostatci nekada velike hrastove šume u koju se Hazdribal zaputio.

      Dan je bio lijep, proljetno sunce je širilo svoju toplinu kroz još uvijek od zime ogoljele krošnje drveća. On je korača travnatim puteljkom prema rubu šume. Nešto ga je tamo privlačilo, nešto staro i moćno a on se nije mogao oduprijeti tomu pozovu. Kada je zašao  dublje u šumu crna mačak mu stane na put. Dlaka joj je bilo zdravo i sjajno a njezine žute oči promatrale su njegove. Začu izobličeni glas u glavi.

- Ispod hrasta crne kore na kraju ovog puteljka naći ćeš kosti svoga prethodnika. Uzmi njegov oružje i oklop jer oni su posvećeni za borbu protiv zla neka tebi posluže bolje nego njemu.

- Tko ga je ubio?

Zapita Hazdribal znatiželjno.

- U gradu dolje živi moćna vještica koja se zove Aemilia. Ona ga je živoga oderala i natjerala da joj proda svoju dušu. Iako je on bio iz ognja kao i ti uspjela mu je nanijeti toliku bol da je pokleknuo. Čuvaj je se, još nisi spreman za sukob s tako moćnim stvorenjem tame.

- Nije mi se baš činila toliko moćnom dok sam ju gušio jučer.

Reče Hazdribal samouvjereno. Začuje bolestan smijeh.

- Nisi je ubio, u to možeš biti siguran. Nije tako lako ubiti niti najnižu vješticu. Ona sada zna tko si ti i budi siguran da će te potražiti ali ne brini nisi sam tvoji saveznici te čekaju u gradu.

- Tko si ti i kako sve ovo znaš?

Upita s vidljivim strahopoštovanjem gledajući u oči crne maček koje mu se odnekud učine poznatima.

- Ja sam tvoja čuvarica. Moj je posao da znam. Sada idi pokupi oružje i nemoj se zaboraviti držati rutina bivšeg vlasnika tvoga tijela, nema potreba da sve sile zla u Novom Arriminumu znaju tko je novi čuvar.

- Ne brini. Časno ću obavljati svoj posao.

- U to ni najmanje ne sumnjam.

Reče čuvarica i nestane natrag u šumu. On osjeti tračak ironije u toj izjavi.

Glava treća: Crveni plaš

Tiberije je vjerojatno bio jedini razlog zašto su Alterus, Nevus i Marius još uvijek bili živi i u jednom komadu. Visok, širokih ramena, ugodnih crta lica te uvijek nepokolebljivo nasmiješen, zračio je karizmom i šarmom. Osoba kojoj nije bio problem uvjeriti tračane da nije u njihovom najboljem interesu riješiti Mariusa njegove muškosti i objasnit sirijskom trgovcu da Nevus zapravo nije mislio na njegovu majku.. Nadprosječno inteligentan, uvijek besprijekorno uredan i pomalo manipulativan bio je kao stvoren za posao koji je radio.

Bio je glavani savjetnik za građanske sukobe. Njegov posao uključivao je trivijalne postupke poput uvjeravanja susjeda da nije uredu odlagati izmet jedan drugom na travnjak do kompliciranijih postupak poput uvjeravanja ljudi iz okolnih sela u loše strane brakova između bratića i sestrični. Uživao je u svom poslu jer se susreta sa svim vrstama imbecila o kojima je uvečer pričao svojim prijateljima koji su svaku priču pratili s primjerenim komentarima i smijehom. Znao je isto tako da ako on ne riješi probleme tih istih imbecila, da će oni završiti pred vratima sudnice njegova oca koji će ih dati izbičevati zbog uzaludnog trošenja pretorskog vremena.

Tog jutra ustao je rano kao i obično, doručkova te na brzinu srknuo par gutljaja vrele kave Gradska vijećnica nalazila se sam dvije ulice od njegova stana pa je svako jutro na posao išao pješke. Jutarnje sunce mu je lagano grijalo svježe obrijanu glavu dok je brzim korakom grabio prema vijećnici. Nije voli niti znao hodati polako. Pojam šetanje za njega je označavao gubljenje vremena koje se moglo pametnije utrošiti. Dok je hodao u umu mu se pojave scene prošle večeri i vječni osmjeh na njegovom licu se još više proširi. Sjetio se kako su ćelavog tipa za kojeg se kasnije utvrdilo da je Gal poznat pod imenom Brom predali gradskoj straži pod optužbom za bludničenja nad Venerinim kipom koji se nalazio u gradskom parku. Straža ga je preuzela s veseljem jer je večer bila iznimno mirna a oni nisu imali koga drugoga tući. Zanimalo ga je kakvu će danas domišljatu kaznu njegov otac izreći jadnom Bromu. Zabavljao se s tom mišlju dok nije ušao u svoj mali uredni ured.

Pola sata kasnije u njegov ured uđoše prvi dvije zavađene stranke. Sam pogled na njih umalo ga je bacio u smijeh.

- Kako vam mogu pomoći?

Upita hi ozbiljnim a opet umirujućim glasom. Marius i Nevus mrko pogledaju jedna drugog a zatim Marius prvi progovori.

- Cijenjeni gospodin Nevus je odlučio da je uredu stavljati jebenu tintu u moj jebeni, jutarnji čaj.

Reče bijesnim glasom i iskesi crne zube.

- Samo zato što je pre cijenjeni gospodin Marius odlučio pisati mojoj majci u Tarentum o mojim pustolovinama s lokalnim kurvam.

Režeći doda Nevus i dobaci Mariusu bijesan pogled.

Tiberije proguta navalu smijeha i obojicu ih umiri pokretom ruke.

- Jeste li vas dvojica ikada razmišljali o činjenici da nije baš najbolja ideja da budete cimeri? Svaki dan mi dolazite ovamo s vašim bijednim problemima a ja imam i klijenata s ozbiljnim nedaćama.

Reče hineći bijes. Marius mu spremno odgovori.

- Da. Recimo lika kojeg zanima zašto se njegov šef ljuti ako on opći s stokom koju čuva.

      Ova pametna primjedba izazove smijeh kod Nevusa i on počne nabrajati svoje primjere. Tiberije ih je samo gledao smiješkom dok su se njih dvojica kretenski smijala dosjetkama onog drugo. Nakon toga su samo otišli s namjerom da se napiju niti ga ne pozdravivši.

- Majmuni.

 Dobroćudno promrmlja sebi u bradu pa pozove sljedeće klijente. Bio je to relativno dosadan  dan ispunjen s dvije bračne svađe i jednom susjedskom  razmiricom ali slijedeći posjetitelj ga iznenadi. Bila je to spodoba visoka oko metar šezdeset umotana u crveni svileni plašt s srebrenom maskom Minerve preko lica. Po oblinama tijela a moglo se zaključiti da se radi o ženi. Pomalo zbunjen i sigurno zaintrigiran Tiberije prvi progovori ozbiljnim glasom.

- Kako vam mogu pomoći gospođice.

- Odmah oslobodite moga muža iz gradske tamnice ili ću vas prokleti.

Tiberije se istog trenutka uozbilji i zavuče ruku u prvu ladicu svog stola gdje je držao pištolj. Mars 21, pištolj posebno proizveden za pravljene trenutne i razarajuće  štete u ljudskom tijelu s eksplozivnom municijom Ovakva prijetnja nije bila svakodnevna a i u svijetu u kojemu su oni živjeli nimalo bezazlena

- Oprostite gospođo ali ja ne poznajem vašega muža.

- Oh, itekako ga poznajete njegov ime je Brom a vi ste ga jučer predali gradskoj straži. Sada ga odmah oslobodite ili ću vas natjerati da poželite da ste ludi.

Na te riječi Tiberije izvadi pištolj te ispali jedan hitac prema glavi vještice i dva prema prsima, kako su ga učili na obuci u prvoj legiji. Bio je izvrstan strijelac najbolji u svojoj centuriji i na toj udaljenosti nije mogao promašiti. Metci se u zaustave u zraku na jedan pokret njezine ruke te padnu na pod. Drugim pokretom izazove oluju ludila i bola u Tiberijevoj glavi i on padne na pod ispustivši pištolj.

- Nisam htjela ovo učiniti ali ste me prisili i zbog toga ne žalim. Moj muž je pretrpio puno gore od vas jučer, dok je pokušavao spasiti vašeg prijatelja od vještice.

- Alterus. Ne!

- Sada je prekasno za to. Sudbina je tako htjela i duša vašeg prijatelja sada pripada Wotanu. Ako je želite spasiti prvo mi morate pomoći da spasim svoga muža.

Tiberije se oporavi od šoka čarolije i uspije sjesti na pod. U um mu uđu siječanja na predavanja o poganskim bogovima germanskih plemena i sjeti se moči Wotan i umalo zaplače nada Alterusovom nesrećom. Odlučnim glasom progovori.

- Razgovarat ću s svojim ocem. Niste li mi jednostavno mogli ovo reći a ne samo uletjeti u moj ured i prijeti mi prokletstvom. Sami znate da je čarobnjaštvo strog zabranjeno u carstvu a znate i zašto.

- Biste li mi povjerovali bez demonstracije moć ili biste jednostavno pozvali stražu.

- Vjerojatno ste upravu. Čekajte me pred kipom Venere u gradskom parku večeras u deset sati i dobit će te natrag svoga muža.

- Hvala.

Reče umirujući ženski glas. Crveni plašt zaleprša i ona nestane iz njegova ureda.

- Proklete krvi Jupiterove i kurve vestalke.

Tiberije se izdere u jednom od rijetkih ispada bijesu u svome životu. Alterus mu je bio poput brata kojeg nikada nije imao. Zajedno su odrasli na ulicama Novog Arriminuma.

Tiberije je uvijek spašava Alterusa od svih vrsta nevolja u koje se ovaj znao uvaliti, a Alterus bi uvijek zna oraspoložiti Tiberija kada bi ga njegov otac istukao ili natjerao da radi stvari koje ga apsolutno nisu zanimale. Bijes je u njemu ključao i morao se smiriti prije nego li ode razgovarati s ocem. Iz zadnje ladice stola izvadi kutiju cigareta staru više od tri godine i zapali. Dim ga odmah udari u glavu i osjeti kako mu se želudac diže ali adrenalin u njegovom tijelu popusti pa on nastavi pušiti. Popuši još tri cigarete pa ode oprati ruke ružinim sapunom i namiriši se kako njegov otac ne bi primijetio da nešto nije uredu i da je opet počeo pušiti. Navika koju je u mladosti pokupio od Alterusa.

Odšeta na drugi kat gradske vijećnice te pokuca na masivan hrastova vrata ureda svog oca.

Čvrst muževan glas pozove ga da uđe unutra. Soba u kojoj se naša bila je dizajnirana jedino s namjerom da utjera strah u kosti onoga tko se nađe pred pretorom. Zidovi su bili besprijekorno bijeli ukrašeni šeterorepim bičevima i oštricama specijaliziranim za sakaćenje raznih dijelova ljudskog tijela. Instrumenti pravde govorio je njegov otac koji je sad sjedio za svojim crnim drvenim stolom koji se nalazio na uzvišenju kako bi njegovi klijenti osjetili koliko su zapravo pred njim mali. Njegov otac Tiberije starije nije volio zavlačenje i nepotrebne izmjene pristojnosti pa Tiberije odmah prijeđe na stvar.

- Oče gal po imenu Brom, koju ste mu kaznu izrekli?

- Godinu dana javnih radova i bičevanje, naravno. Zašto?

- Alterusu se opet zavadi s Dačanima pa mu je potreban tjelesna straža a taj gal je dokazao svoju snagu jučer u sukobu s gradskom stražom. Bili mi ga molim te mogao prepisati?

- Uredu sine ali ja još uvijek mislim da taj Alterus loše utječe na tebe vidiš i sam da stalno upada u nekakve neprilike, dobro bi mu došlo batinanje da se opameti. Ali odrastao si čovjek i moraš sam naučiti neke stvari, gal je tvoj.

- Hvala vam oče.

Reče Tiberije uzimajući od oca papir koji mu je davao skrbništvo nad galom. Na vratim mu otac dobaci.

- Nemoj ga zaboravit izbičevati. Dvadeset udarac će biti dovoljno.

      - Uredu oče.

Odgovori Tiberije i zaputi se prema gradskoj tamnici koja se nalazila u blizina ruševina stare arene.

Glava druga: Vještica

      Uhvati pogled njezinih nestvarno plavih očiju i hrabro ga zadrži. Uputi joj svoj najljepši osmijeh a ona ga uzvrati bljeskom svoji sjajnih snježno bijelih zuba. Poče smišljati bezbroj uleta ali niti jedan mu se nije činio primjerenim jer ona biješ toliko lijepa da mu se činilo kao da ju je pobjegla iz njegovih snova. Ubaci dvije žvake u usta da se riješi okusa pelinkovca i cigareta iz ista. Možda i nije bio toliko uvjeren u svoj uspjeh ali je zna da će se proklinjati još dugo vremena  ako joj večeras ne priđe. Prikuje svoj pogled na nju i zakorači naprijed ali ga pretekne visoka figura mišićavog torza u pripijenoj bijeloj majici. Ćelava i gotovo za glavu veća od njega započne razgovor s djevojkom njegovih snova. Prevrne očima, u mislim proključa bijes „Seljačina prokleta.“ Laganim korakom odšeta do svojih prijatelja koji su bezbrižno pili s lokalnim kurvama. Izraz na licu mu biješ svima njima od prije poznat.

- Što je Alteruse opet neki problemi s ženama.

Reče Marius s prijateljski smiješkom na usnama.

- A što bi ti znao o tome Mariuse nikada nisi bio s ženom koju nisi plati.

Ovo na trenutak ušutka Mariusa a Alterus okrene svoju pozornost prema Nevusu koji je tiho pio svoje vino na rubu stola.

- Nevuse, sjećaš li se ti kada sam ja prošli tjedan umjesto tebe dobio batina od jebenih Dačan.

Nevus se lagano promeškolji i trenutno otrijezni.

- Sjećam se, da.

- E pa vidiš onog ćelavog majmuna tamo.

- Joj, Alteruse jebem ti krv.

S ovim riječima Nevus ustane, praveći se pijani došeta do ćelavca i zabije se svojom punom masom u njega. Nevus možda i nije bio visok i tijelo mu nije izgledalo baš simetrično ali bio je nabijen i snažan. Ćelavac odleti u stranu pa padne na pod. Podigne pogled i ugleda nasmiješenog i teturavog Nevusa kako mu blesavo maše.

- Prljavi rimljanine ubit ću te zbog ove sramote.

- Probaj provincijalna svinjo.

Reče Nevus gotovo slatkim glasom. Ćelavac krene šakom na Nevusa ali se ovaj spretno izmakne i uputi mu nekoliko udaraca u trbuh. Trbušni mišići apsorbiraju udarce te ćelavac započne s kišom udaraca po Nevusvoj četvrtsatnoj glavi. Nevus pretrpi udarce, obgrli napadača rukama, podigne ga i baci kroz prozorsko staklo birtije. U tome trenutku Tiberije koji je bio sin gradskog pretora već je plaćao štetu vlasniku birtije dok je ostatak Alterusovih i Nevusovih prijatelja tiho izišao iz birtije s namjerom da riješe ćelavi problem.

Alterus iskoristi svoju priliku i brzo priđe djevojci kratke crne kose i sanjivo plavih očiju, koja se veselo smijala jer ju je cijela scena s Nevusom naizgled zabavila. Put joj biješ bijela a obrazi crveni. Zagleda se u nju i izgubi moć govora, sreća njegova da je ona prva progovorila.

- Pretpostavljam da si ti organizirao cijelu ovu predstavu samo za mene.

Rekavši to priđe mu bliže  i pređe svojom rukom preko njegovih prsa. S obzirom da mu se moć govora još nije vratila Alterus je obgrli jednom rukom oko struka i strasno poljubi. Usne su joj bile pune, meke i vrele a što ih je više ljubio to je želja u njemu postajala sve veća. Rukama je prelazi preko njezini bokova i leđa. Tijelo joj je bilo savršeno simetrično.

Kroz usku, crnu haljinu mogao su se nazrijeti male oble grudi.  Njezine ruke milovale su njegovu dugu smeđu kosu a opojan miris njezina parfema proširi se njegovim nosnicama.

Ona odvoji svoje usne od njegovih i uhvati ga za ruku. Koža joj bješe glatka kako najfiniji mramor a ruka u usporedbi s njegovom slatko mala. Povede ga van. Vani su Alterusovi prijatelji pušili naslonjeni na metalni kontejner za papir koji se čudno tresao dok je Nevus po njemu udara drvenom kladom i luđački se smijao. Ona se slatko nasmije a Alterus im ležerno mahne. Kada su ih primjetni poprate njihov odlazak prikladni prostotama.

Nakon nekoliko minuta hoda Alterus konačno progovori.

- Gdje mi zapravo idemo?

- U moju vilu naravno i drago mi je da vidim da znaš i drugu svrho za taj tvoj jezik.

On porumeni od nelagode i zatim se sjeti jednog važnog detalja.

- Pa ja ne znam ni tvoje ime.

- Zovem se Aemilia  a  ono tamo je vila moga oca.

Nalazi su se pred masivni željeznim vratim s šiljcima na vrhu. Dok je proučavao šiljke Alterus uoči puni mjesec na nebu i pomisli ova večer ne može postati ljepša

Željezna vrata se otvoriše uz škripu i oni se nađu u prekrasnom perivoju središtem kojega je dominirala masivna fontana od crnog mramora. Na vrhu fontane nalazio se kip čovjeka  obučenog u medvjeđe kože, unakaženog lica razvučenog u grimasu krika.Kip je u rukama držao lubanju u kacigi starih rimskih legija. Da je Alterus bio imalo pri sebi prepozna bi lik germanskog boga Wotana i shvatio u koliko se zapravo velikoj opasnosti nalazi. Uvede ga u vilu čije pročelje bješe ukrašeno stupovima u dorskom stilu starih grka. Hodnikom osvijetljenim redovima baklji i urešenim mozaicima davne povijesti dođoše do vrata za koje je on pretpostavljao da pripadaju Aemilinoj sobi. Poče strasno ljubit njezin vrat a ruke mu poletješe k njenim bedrima. Ona ga odgurne, nasmiješi mu se i uperi prstom prema vratim na kraju hodnika.

-Čekaj me tamo.

 Reče mu izazovno i nestane u mraku prostorije pored njih. Alterus gotovo odlebdi do sobe na kraju hodnika. Uđe u nju i ugleda bazen ispunjen vrelom vodom. Brzo se svuče  i uđe u vodu. Vrućina vode ga u isto vrijem opusti i još više uzbudi. Iznenada ispred sebe ugleda Aemiliu potpuno golu kako s svojim dugim nogama lagano ulazi u vodu. Bila je savršeni. Nije mogao uočiti niti jednu nepravilnost na njezinom golom tijelu dok je graciozno  klizila kroz vodu prema njemu. Doplivavši do njega izazovno ga poljubi i obavijen se oko njegovog tijela rukama i nogama. Njegove ruke počeše reagirati na kretnje njezina tijela laganim i nježnim pokretima. Svaki dodir na pravom mjestu u pravi trenutak. Njezin uzdasi užitka dovedoše ga na rub ludila i njihova tijela se spoje. Ona ispusti lagan krik te zabaci glavu unazad. Tijela im započnu s sve bržim ritmičkim kretnjama koje izazovu  valove na vodi. Njezini uzdasi ispuniše prostoriju dok kretnje njezine zdjelice dosegoše za njega nepodnošljivu brzinu. On podigne glavu s njezinih grudi i ugleda njezinu lice u grču ekstaze. Uši mu ispuni njezin jecaj a pred očima mu se pojavi blijedo plavo svijetlo koje je izviralo iz njezinih očiju. On osjeti svoj vrhunac ali u isto vrijem osjeti i život kako sipi iz njega. Prvo u kapima, zatim u potoku a zatim kako u bujici napušta njegovo tijelo. Oči mu se sklope i zadnje što čuje bješe njezin djevojački smijeh.

- Slatki, mladi, glupi Alteruse.

Reče ona za sebe dok gleda kako njegovo beživotno tijelo pluta na još uvijek vreloj vodi.

-Bio si stvarno dobar, barem bolji od većine. Hvala ti na tvojoj duši Wotan će biti sretan a moja mladost će bit produžena.

Aemilia zatvori oči i legne na vodu te se prepusti užitku kojega je još uvijek osjećala.

U tome trenutku otvori se jedna od tamnica ognja nakon dvije tisuće dvjesto trideset i četiri  godine za koliko je njezin uznik života bio odgovoran. Hazdribalova sjenka se s hladnom svrhom čuvara podzemlja spoji s još živim tijelom bez duše. Njegova sjećanja spoje se s Alterusovima te čuvar dobije svoj prvi smrtni oblik.

- Zanimljivo je kako vještice  uvijek biraju mlade i ne iskuse muškarce. Mislim da to ima neke veze s vašom opsesivnom frustracijom s vječnim životom. Nikada ne doživite potpun užitak.

Aemilia se uspravi u vodi i naglo se okrene prema uskrsnulom Alterusu. Podigne ruku i zamahne njom. Prostoriju ispuni miris truleži a crna svjetlost iz njezine ruke pogodi ga u prsa. Njegov smijeh ju iznenadi.

-Ja jesam sjenke a ti me pokušavaš uništit tamom. Zanimljiv pristup.

Nakon ovih riječi njegovo tijelo se ispruži u skoku poput opruge a njegove ruke se nađoše oko Aemilinog vrata. Gušio ju je dok njezino lice nije postalo plavo pa ponovno izgubilo boju a zatim odbacio njeno golo beživotno tijelo natrag u vodu.Nakon toga vrati se u grad svojim prijateljima koji su sada došli na blistavu ideju paljenja vatre ispod metalnog kontejnera koji se do tad već prestao trzati.

- I kakva je bila?

Znatiželjno upita Marius.

- Smrtonosna.

Odgovori Hazdribal Alterusovim hvalisavim glasom.

Kraj druge glave.