Hazdribal naglo otvori oči, iskoči iz kreveta i munjevitim udarcem šake zdrobi pakleni stroj koji ga je probudio iz sna s svojim bezbožnim zvukovima, koji su njegov mozak pokušali pretvoriti u kašu. Barem je on tako misli dok mu Alterusova siječanj nisu objasni da se zapravo radi o budilici. Još uvijek pod utjecajem Alterusa on podigne kutiju cigareta koja je ležala pored kreveta, zapali jednu i povuče dim. Tijelo s zahvalnošću prihvati novu dozu nikotina ali Hazdribalov um, zagađen uvlačenjem otrovnog dima u vlastito tijelo pokrene konvulzije želudca pa ostatci prošle večer izlete iz Alterusovih usta u vodoskoku smrdljive crne tekućine. On odbaci cigaretu i padne na koljena. Sjećanja prošlog stanara tijela nalete u valu a on osjeti kako mu um puca po šavovima. Najranija siječanja na djetinjstvo, mladost pa sadašnjost sve izmiješano u jednom vrtlogu slika, mirisa, osjeta. Emocije divljaju u njemu dok proživljava jedan drugi život. Suze, smijeh i bijes se u isti vrijeme bore za prevlast na njegovom licu dok se grči u lokvi vlastite povraćotine. Da je imao mogućnosti tada napraviti usporedbu s svojim životom utvrdio bi da je Alterus vodio puno drugačiji, teži i pošteniji život. Sada je moga vidjeti kakav je život osobe kojoj privatni učitelji i instruktori nisu objasnili sve tajne života uključujući odrastanje, razliku između laži i istine i potrebu za obojim, svrhu života ljudi pa čak i vođenje ljubavi. Život osobe koje se sama isklesala u čovjeka, koja je vodila svoje bitke s jednim jedini prijateljem a ne potpomognuta plemenitom stotinom, koja nikada ne bi bila sposoban učinit stvari koje je on učinio, koja nikada nije imala svoju Allisar. Lav kartage se posrami samoga sebe po tko zna koji put i sam zaželi da mu nikada ne bude oprošteno. Zadnja slika, siječanja na plavu svijetlost njezinih očiju i količina sreće koju je Alterus tada osjećao izmame suze na njegovo lice. Kontrola nad tijelom mu se vrati a siječanja jednog mrtvaca postanu njegova. Tuga mu ispuni srce. Osjećao se kao da je upravo izgubio najboljeg prijatelja. Suze srama i tuge provale u potocima iz njegovih smeđih očiju i on odluči da će iskoristi priliku koja mu je pružena u potpunosti. Čudno je zapravo koliko čovjek ne cijeni život i ljepote koje mu on nudi. Troši ga na uzaludan gnjev, bezrazložnu tugu i utučenost, razarajuću ljubomoru a vrijeme koje posjeduje nije beskrajno.
Nepovratno je i dragocjeno a s njime se razbacuje kao pijeskom na vjetru. Bezbrižan, uvjeren u vlastitu besmrtnost skriva se iza lica i dijela koja nisu on jer je nesiguran. Čovjek u potpunosti uči jedino na vlastitim pogreškama a uzaludno trošenje vremena na stvari koji ne usrećuju njega ili ljude oko njega je pogreška koju bogovi najstrože kažnjavaju.
Nakon što su suze presušile a tuga okopnila Hazdribal ustane iz lokve crne ljepljive tekućine u kojoj je ležao. Ode u kupaonicu i istušira se u vreloj vodi koja kao da mu je oživjela do sada uspavano tijelo. Nakon tuširanje dugo je gledao svoje novo, golo tijelo u ogledalu. Bio je za glavu veći nego prije ali znao je da je to prosječna visina u ovom dobu.
Mišičino tkivo na tijelu je bilo relativno dobro razvijeno ali je Hazdribal znao kako će ga dovesti do savršenstva stroja. Alterusova obuka u prvoj legiji dala je Hazdribalu znanje gotovo sveg oružja modrog svijeta koje će mu biti potrebno u borbi proti sila zla u svijetu smrtnika, što je u biti bila i svrha njegovog uskrsnuća.
Iz kupaonice ode do kuhinje i skuha si kavu. Sam miris koji mu je ispunio nosnice, egzotičan i jak već mu se svidi. Popije prvi gutljaj i osjeti gorak a opet umirujući okus kako mu se širi ustima.
- Barem jedna dobra stvar koju ovi prokleti rimljani koriste.
Promrmlja sebi u bradu sjetivši se okusa pelinkovca i mirisa cigarete. Čudna a opet iritantan melodija ispuni sobu. Hazdribal umalo da opet ne usmjeri svoj bijes prema njezinu izvoru ali se onda sjeti da je to telefon. Uzme ga u ruku pomalo nespretno pa se javi.
- Halo.
Reče promuklim i pomalo sramežljivim glasom.
- Alteruse, Tiberije je. Budi u pred kipom Venere u deset sati večeras imam jedan posao za tebe. Vidimo se tamo.
Brzo izdiktira Tiberije i spusti slušalicu. S obzorom da je imao sva Alterusova siječanja Hazdribal je znao da ovakvo ponašanje i brzopletost nije karakteristična za Tiberija a i osjetio je trunčicu gađenja u njegovom glasu. “Dakle ti znaš. Pitam se koliko zapravo znaš.“ Pomisli. “Koliko god znao, bit će ovo vrlo zanimljiva večer.“
Nakon što je doručkovao Hazdribal se obuče u odjeću koja se njemu činila barbarskom i neudobnom, pogotovo hlače, ali je ipak vidio i neke njezine praktične strane i krene u grad.
Novi Arriminum nastao je kao utvrda na granici s istočnim barbarima ali kako se carstvo širilo prema istok utvrda postade grad. Naseljen veteranima istočnih ratova tijekom stoljeća nikada nije prerasta populaciju od trideset tisuća ljudi. Zemlja oko grad bila je plodan a godišnja doba redovito su se izmjenjivala tako da je glavni izvor prihoda grada bila poljoprivreda iako je postojalo i nešto malo drven industrije. S sjeverne strane grad su grlili ostatci nekada velike hrastove šume u koju se Hazdribal zaputio.
Dan je bio lijep, proljetno sunce je širilo svoju toplinu kroz još uvijek od zime ogoljele krošnje drveća. On je korača travnatim puteljkom prema rubu šume. Nešto ga je tamo privlačilo, nešto staro i moćno a on se nije mogao oduprijeti tomu pozovu. Kada je zašao dublje u šumu crna mačak mu stane na put. Dlaka joj je bilo zdravo i sjajno a njezine žute oči promatrale su njegove. Začu izobličeni glas u glavi.
- Ispod hrasta crne kore na kraju ovog puteljka naći ćeš kosti svoga prethodnika. Uzmi njegov oružje i oklop jer oni su posvećeni za borbu protiv zla neka tebi posluže bolje nego njemu.
- Tko ga je ubio?
Zapita Hazdribal znatiželjno.
- U gradu dolje živi moćna vještica koja se zove Aemilia. Ona ga je živoga oderala i natjerala da joj proda svoju dušu. Iako je on bio iz ognja kao i ti uspjela mu je nanijeti toliku bol da je pokleknuo. Čuvaj je se, još nisi spreman za sukob s tako moćnim stvorenjem tame.
- Nije mi se baš činila toliko moćnom dok sam ju gušio jučer.
Reče Hazdribal samouvjereno. Začuje bolestan smijeh.
- Nisi je ubio, u to možeš biti siguran. Nije tako lako ubiti niti najnižu vješticu. Ona sada zna tko si ti i budi siguran da će te potražiti ali ne brini nisi sam tvoji saveznici te čekaju u gradu.
- Tko si ti i kako sve ovo znaš?
Upita s vidljivim strahopoštovanjem gledajući u oči crne maček koje mu se odnekud učine poznatima.
- Ja sam tvoja čuvarica. Moj je posao da znam. Sada idi pokupi oružje i nemoj se zaboraviti držati rutina bivšeg vlasnika tvoga tijela, nema potreba da sve sile zla u Novom Arriminumu znaju tko je novi čuvar.
- Ne brini. Časno ću obavljati svoj posao.
- U to ni najmanje ne sumnjam.
Reče čuvarica i nestane natrag u šumu. On osjeti tračak ironije u toj izjavi.
Nema komentara:
Objavi komentar