ponedjeljak, 28. veljače 2011.

Glava četvrta: Blagoslovi života

Hazdribal naglo otvori oči, iskoči iz kreveta i  munjevitim udarcem šake zdrobi pakleni stroj koji ga je probudio iz sna s svojim bezbožnim zvukovima, koji su njegov mozak pokušali pretvoriti u kašu. Barem je on tako misli dok mu Alterusova siječanj nisu objasni da se zapravo radi o budilici. Još uvijek pod utjecajem Alterusa on podigne kutiju cigareta koja je ležala pored kreveta, zapali jednu i povuče dim. Tijelo s zahvalnošću prihvati novu dozu nikotina ali Hazdribalov um, zagađen uvlačenjem otrovnog dima u vlastito tijelo pokrene konvulzije želudca pa ostatci prošle večer izlete iz Alterusovih usta u vodoskoku smrdljive crne tekućine. On odbaci cigaretu i padne na koljena. Sjećanja prošlog stanara tijela nalete u valu a on osjeti kako mu um puca po šavovima. Najranija siječanja na djetinjstvo, mladost pa sadašnjost sve izmiješano u jednom vrtlogu slika, mirisa, osjeta. Emocije divljaju u njemu dok proživljava jedan drugi život. Suze, smijeh i bijes se u isti vrijeme bore za prevlast na njegovom licu dok se grči u lokvi vlastite povraćotine. Da je imao mogućnosti tada napraviti usporedbu  s svojim životom utvrdio bi da je Alterus vodio puno drugačiji, teži i pošteniji život. Sada je moga vidjeti kakav je život osobe kojoj privatni učitelji i instruktori nisu objasnili sve tajne života uključujući odrastanje, razliku između laži i istine i potrebu za obojim, svrhu života ljudi pa čak i vođenje ljubavi. Život osobe koje se sama isklesala u čovjeka, koja je vodila svoje bitke s jednim jedini prijateljem a ne potpomognuta plemenitom stotinom, koja nikada ne bi bila sposoban učinit stvari koje je on učinio, koja nikada nije imala svoju Allisar. Lav kartage se posrami samoga sebe po tko zna koji put i sam zaželi da mu nikada ne bude oprošteno. Zadnja slika, siječanja na plavu svijetlost njezinih očiju i količina sreće koju je Alterus tada osjećao izmame suze na njegovo lice. Kontrola nad tijelom mu se vrati a siječanja jednog mrtvaca postanu njegova. Tuga mu ispuni srce. Osjećao se kao da je upravo izgubio najboljeg prijatelja. Suze srama i tuge provale u potocima iz njegovih smeđih očiju i on odluči da će iskoristi priliku koja mu je pružena u potpunosti. Čudno je zapravo koliko čovjek ne cijeni život  i ljepote koje mu on nudi. Troši ga na uzaludan gnjev, bezrazložnu tugu i utučenost, razarajuću ljubomoru a vrijeme koje posjeduje nije beskrajno.
Nepovratno je i dragocjeno a s njime se razbacuje kao pijeskom na vjetru. Bezbrižan, uvjeren u vlastitu besmrtnost skriva se iza lica i dijela koja nisu on jer je nesiguran. Čovjek u potpunosti uči jedino na vlastitim pogreškama a uzaludno trošenje vremena na stvari koji ne usrećuju njega ili ljude oko njega je pogreška koju bogovi najstrože kažnjavaju.
      Nakon što su suze presušile a tuga okopnila Hazdribal ustane iz lokve crne ljepljive tekućine u kojoj je ležao. Ode u kupaonicu i istušira se u vreloj vodi koja kao da mu je oživjela do sada uspavano tijelo. Nakon tuširanje dugo je gledao svoje novo, golo tijelo u ogledalu. Bio je za glavu veći nego prije ali znao je da je to prosječna visina u ovom dobu.
Mišičino tkivo na tijelu je bilo relativno dobro razvijeno ali je Hazdribal znao kako će ga dovesti do savršenstva stroja. Alterusova obuka u prvoj legiji dala je Hazdribalu znanje gotovo sveg oružja modrog svijeta koje će mu biti potrebno u borbi proti sila zla u svijetu smrtnika, što je u biti bila i svrha njegovog uskrsnuća.
      Iz kupaonice ode do kuhinje i skuha si kavu. Sam miris koji mu je ispunio nosnice, egzotičan i jak već mu se svidi. Popije prvi gutljaj i osjeti gorak a opet umirujući okus kako mu se širi ustima.
- Barem jedna dobra stvar koju ovi prokleti rimljani koriste.
Promrmlja sebi u bradu sjetivši se okusa pelinkovca i mirisa cigarete. Čudna a opet iritantan melodija ispuni sobu. Hazdribal umalo da opet ne usmjeri svoj bijes prema njezinu izvoru ali se onda sjeti da je to telefon. Uzme ga u ruku pomalo nespretno pa se javi.
- Halo.
Reče promuklim i pomalo sramežljivim glasom.
- Alteruse, Tiberije je. Budi u pred kipom Venere u deset sati večeras imam jedan posao za tebe. Vidimo se tamo.
Brzo izdiktira Tiberije i spusti slušalicu. S obzorom da je imao sva Alterusova siječanja Hazdribal je znao da ovakvo ponašanje i brzopletost nije karakteristična za Tiberija a i osjetio je trunčicu gađenja u njegovom glasu. “Dakle ti znaš. Pitam se koliko zapravo znaš.“ Pomisli. “Koliko god znao, bit će ovo vrlo zanimljiva večer.“
      Nakon što je doručkovao Hazdribal se obuče u odjeću koja se njemu činila barbarskom i neudobnom, pogotovo hlače, ali je ipak vidio i neke njezine praktične strane i krene u grad.
Novi Arriminum nastao je kao utvrda na granici s istočnim barbarima ali kako se carstvo širilo prema istok utvrda postade grad. Naseljen veteranima istočnih ratova tijekom stoljeća nikada nije prerasta populaciju od trideset tisuća ljudi. Zemlja oko grad bila je plodan a godišnja doba redovito su se izmjenjivala tako da je glavni izvor prihoda grada bila poljoprivreda iako je postojalo i nešto malo drven industrije. S sjeverne strane grad su grlili ostatci nekada velike hrastove šume u koju se Hazdribal zaputio.
      Dan je bio lijep, proljetno sunce je širilo svoju toplinu kroz još uvijek od zime ogoljele krošnje drveća. On je korača travnatim puteljkom prema rubu šume. Nešto ga je tamo privlačilo, nešto staro i moćno a on se nije mogao oduprijeti tomu pozovu. Kada je zašao  dublje u šumu crna mačak mu stane na put. Dlaka joj je bilo zdravo i sjajno a njezine žute oči promatrale su njegove. Začu izobličeni glas u glavi.
- Ispod hrasta crne kore na kraju ovog puteljka naći ćeš kosti svoga prethodnika. Uzmi njegov oružje i oklop jer oni su posvećeni za borbu protiv zla neka tebi posluže bolje nego njemu.
- Tko ga je ubio?
Zapita Hazdribal znatiželjno.
- U gradu dolje živi moćna vještica koja se zove Aemilia. Ona ga je živoga oderala i natjerala da joj proda svoju dušu. Iako je on bio iz ognja kao i ti uspjela mu je nanijeti toliku bol da je pokleknuo. Čuvaj je se, još nisi spreman za sukob s tako moćnim stvorenjem tame.
- Nije mi se baš činila toliko moćnom dok sam ju gušio jučer.
Reče Hazdribal samouvjereno. Začuje bolestan smijeh.
- Nisi je ubio, u to možeš biti siguran. Nije tako lako ubiti niti najnižu vješticu. Ona sada zna tko si ti i budi siguran da će te potražiti ali ne brini nisi sam tvoji saveznici te čekaju u gradu.
- Tko si ti i kako sve ovo znaš?
Upita s vidljivim strahopoštovanjem gledajući u oči crne maček koje mu se odnekud učine poznatima.
- Ja sam tvoja čuvarica. Moj je posao da znam. Sada idi pokupi oružje i nemoj se zaboraviti držati rutina bivšeg vlasnika tvoga tijela, nema potreba da sve sile zla u Novom Arriminumu znaju tko je novi čuvar.
- Ne brini. Časno ću obavljati svoj posao.
- U to ni najmanje ne sumnjam.
Reče čuvarica i nestane natrag u šumu. On osjeti tračak ironije u toj izjavi.

petak, 25. veljače 2011.

Glava treća: Crveni plaš


Tiberije je vjerojatno bio jedini razlog zašto su Alterus, Nevus i Marius još uvijek bili živi i u jednom komadu. Visok, širokih ramena, ugodnih crta lica te uvijek nepokolebljivo nasmiješen, zračio je karizmom i šarmom. Osoba kojoj nije bio problem uvjeriti tračane da nije u njihovom najboljem interesu riješiti Mariusa njegove muškosti i objasnit sirijskom trgovcu da Nevus zapravo nije mislio na njegovu majku.. Nadprosječno inteligentan, uvijek besprijekorno uredan i pomalo manipulativan bio je kao stvoren za posao koji je radio.
Bio je glavani savjetnik za građanske sukobe. Njegov posao uključivao je trivijalne postupke poput uvjeravanja susjeda da nije uredu odlagati izmet jedan drugom na travnjak do kompliciranijih postupak poput uvjeravanja ljudi iz okolnih sela u loše strane brakova između bratića i sestrični. Uživao je u svom poslu jer se susreta sa svim vrstama imbecila o kojima je uvečer pričao svojim prijateljima koji su svaku priču pratili s primjerenim komentarima i smijehom. Znao je isto tako da ako on ne riješi probleme tih istih imbecila, da će oni završiti pred vratima sudnice njegova oca koji će ih dati izbičevati zbog uzaludnog trošenja pretorskog vremena.
Tog jutra ustao je rano kao i obično, doručkova te na brzinu srknuo par gutljaja vrele kave Gradska vijećnica nalazila se sam dvije ulice od njegova stana pa je svako jutro na posao išao pješke. Jutarnje sunce mu je lagano grijalo svježe obrijanu glavu dok je brzim korakom grabio prema vijećnici. Nije voli niti znao hodati polako. Pojam šetanje za njega je označavao gubljenje vremena koje se moglo pametnije utrošiti. Dok je hodao u umu mu se pojave scene prošle večeri i vječni osmjeh na njegovom licu se još više proširi. Sjetio se kako su ćelavog tipa za kojeg se kasnije utvrdilo da je Gal poznat pod imenom Brom predali gradskoj straži pod optužbom za bludničenja nad Venerinim kipom koji se nalazio u gradskom parku. Straža ga je preuzela s veseljem jer je večer bila iznimno mirna a oni nisu imali koga drugoga tući. Zanimalo ga je kakvu će danas domišljatu kaznu njegov otac izreći jadnom Bromu. Zabavljao se s tom mišlju dok nije ušao u svoj mali uredni ured.
Pola sata kasnije u njegov ured uđoše prvi dvije zavađene stranke. Sam pogled na njih umalo ga je bacio u smijeh.
- Kako vam mogu pomoći?
Upita hi ozbiljnim a opet umirujućim glasom. Marius i Nevus mrko pogledaju jedna drugog a zatim Marius prvi progovori.
- Cijenjeni gospodin Nevus je odlučio da je uredu stavljati jebenu tintu u moj jebeni, jutarnji čaj.
Reče bijesnim glasom i iskesi crne zube.
- Samo zato što je pre cijenjeni gospodin Marius odlučio pisati mojoj majci u Tarentum o mojim pustolovinama s lokalnim kurvam.
Režeći doda Nevus i dobaci Mariusu bijesan pogled.
Tiberije proguta navalu smijeha i obojicu ih umiri pokretom ruke.
- Jeste li vas dvojica ikada razmišljali o činjenici da nije baš najbolja ideja da budete cimeri? Svaki dan mi dolazite ovamo s vašim bijednim problemima a ja imam i klijenata s ozbiljnim nedaćama.
Reče hineći bijes. Marius mu spremno odgovori.
- Da. Recimo lika kojeg zanima zašto se njegov šef ljuti ako on opći s stokom koju čuva.
      Ova pametna primjedba izazove smijeh kod Nevusa i on počne nabrajati svoje primjere. Tiberije ih je samo gledao smiješkom dok su se njih dvojica kretenski smijala dosjetkama onog drugo. Nakon toga su samo otišli s namjerom da se napiju niti ga ne pozdravivši.
- Majmuni.
 Dobroćudno promrmlja sebi u bradu pa pozove sljedeće klijente. Bio je to relativno dosadan  dan ispunjen s dvije bračne svađe i jednom susjedskom  razmiricom ali slijedeći posjetitelj ga iznenadi. Bila je to spodoba visoka oko metar šezdeset umotana u crveni svileni plašt s srebrenom maskom Minerve preko lica. Po oblinama tijela a moglo se zaključiti da se radi o ženi. Pomalo zbunjen i sigurno zaintrigiran Tiberije prvi progovori ozbiljnim glasom.
- Kako vam mogu pomoći gospođice.
- Odmah oslobodite moga muža iz gradske tamnice ili ću vas prokleti.
Tiberije se istog trenutka uozbilji i zavuče ruku u prvu ladicu svog stola gdje je držao pištolj. Mars 21, pištolj posebno proizveden za pravljene trenutne i razarajuće  štete u ljudskom tijelu s eksplozivnom municijom Ovakva prijetnja nije bila svakodnevna a i u svijetu u kojemu su oni živjeli nimalo bezazlena
- Oprostite gospođo ali ja ne poznajem vašega muža.
- Oh, itekako ga poznajete njegov ime je Brom a vi ste ga jučer predali gradskoj straži. Sada ga odmah oslobodite ili ću vas natjerati da poželite da ste ludi.
Na te riječi Tiberije izvadi pištolj te ispali jedan hitac prema glavi vještice i dva prema prsima, kako su ga učili na obuci u prvoj legiji. Bio je izvrstan strijelac najbolji u svojoj centuriji i na toj udaljenosti nije mogao promašiti. Metci se u zaustave u zraku na jedan pokret njezine ruke te padnu na pod. Drugim pokretom izazove oluju ludila i bola u Tiberijevoj glavi i on padne na pod ispustivši pištolj.
- Nisam htjela ovo učiniti ali ste me prisili i zbog toga ne žalim. Moj muž je pretrpio puno gore od vas jučer, dok je pokušavao spasiti vašeg prijatelja od vještice.
- Alterus. Ne!
- Sada je prekasno za to. Sudbina je tako htjela i duša vašeg prijatelja sada pripada Wotanu. Ako je želite spasiti prvo mi morate pomoći da spasim svoga muža.
Tiberije se oporavi od šoka čarolije i uspije sjesti na pod. U um mu uđu siječanja na predavanja o poganskim bogovima germanskih plemena i sjeti se moči Wotan i umalo zaplače nada Alterusovom nesrećom. Odlučnim glasom progovori.
- Razgovarat ću s svojim ocem. Niste li mi jednostavno mogli ovo reći a ne samo uletjeti u moj ured i prijeti mi prokletstvom. Sami znate da je čarobnjaštvo strog zabranjeno u carstvu a znate i zašto.
- Biste li mi povjerovali bez demonstracije moć ili biste jednostavno pozvali stražu.
- Vjerojatno ste upravu. Čekajte me pred kipom Venere u gradskom parku večeras u deset sati i dobit će te natrag svoga muža.
- Hvala.
Reče umirujući ženski glas. Crveni plašt zaleprša i ona nestane iz njegova ureda.
- Proklete krvi Jupiterove i kurve vestalke.
Tiberije se izdere u jednom od rijetkih ispada bijesu u svome životu. Alterus mu je bio poput brata kojeg nikada nije imao. Zajedno su odrasli na ulicama Novog Arriminuma.
Tiberije je uvijek spašava Alterusa od svih vrsta nevolja u koje se ovaj znao uvaliti, a Alterus bi uvijek zna oraspoložiti Tiberija kada bi ga njegov otac istukao ili natjerao da radi stvari koje ga apsolutno nisu zanimale. Bijes je u njemu ključao i morao se smiriti prije nego li ode razgovarati s ocem. Iz zadnje ladice stola izvadi kutiju cigareta staru više od tri godine i zapali. Dim ga odmah udari u glavu i osjeti kako mu se želudac diže ali adrenalin u njegovom tijelu popusti pa on nastavi pušiti. Popuši još tri cigarete pa ode oprati ruke ružinim sapunom i namiriši se kako njegov otac ne bi primijetio da nešto nije uredu i da je opet počeo pušiti. Navika koju je u mladosti pokupio od Alterusa.
Odšeta na drugi kat gradske vijećnice te pokuca na masivan hrastova vrata ureda svog oca.
Čvrst muževan glas pozove ga da uđe unutra. Soba u kojoj se naša bila je dizajnirana jedino s namjerom da utjera strah u kosti onoga tko se nađe pred pretorom. Zidovi su bili besprijekorno bijeli ukrašeni šeterorepim bičevima i oštricama specijaliziranim za sakaćenje raznih dijelova ljudskog tijela. Instrumenti pravde govorio je njegov otac koji je sad sjedio za svojim crnim drvenim stolom koji se nalazio na uzvišenju kako bi njegovi klijenti osjetili koliko su zapravo pred njim mali. Njegov otac Tiberije starije nije volio zavlačenje i nepotrebne izmjene pristojnosti pa Tiberije odmah prijeđe na stvar.
- Oče gal po imenu Brom, koju ste mu kaznu izrekli?
- Godinu dana javnih radova i bičevanje, naravno. Zašto?
- Alterusu se opet zavadi s Dačanima pa mu je potreban tjelesna straža a taj gal je dokazao svoju snagu jučer u sukobu s gradskom stražom. Bili mi ga molim te mogao prepisati?
- Uredu sine ali ja još uvijek mislim da taj Alterus loše utječe na tebe vidiš i sam da stalno upada u nekakve neprilike, dobro bi mu došlo batinanje da se opameti. Ali odrastao si čovjek i moraš sam naučiti neke stvari, gal je tvoj.
- Hvala vam oče.
Reče Tiberije uzimajući od oca papir koji mu je davao skrbništvo nad galom. Na vratim mu otac dobaci.
- Nemoj ga zaboravit izbičevati. Dvadeset udarac će biti dovoljno.
      - Uredu oče.
Odgovori Tiberije i zaputi se prema gradskoj tamnici koja se nalazila u blizina ruševina stare arene.

utorak, 22. veljače 2011.

Glava druga: Vještica

      Uhvati pogled njezinih nestvarno plavih očiju i hrabro ga zadrži. Uputi joj svoj najljepši osmijeh a ona ga uzvrati bljeskom svoji sjajnih snježno bijelih zuba. Poče smišljati bezbroj uleta ali niti jedan mu se nije činio primjerenim jer ona biješ toliko lijepa da mu se činilo kao da ju je pobjegla iz njegovih snova. Ubaci dvije žvake u usta da se riješi okusa pelinkovca i cigareta iz ista. Možda i nije bio toliko uvjeren u svoj uspjeh ali je zna da će se proklinjati još dugo vremena  ako joj večeras ne priđe. Prikuje svoj pogled na nju i zakorači naprijed ali ga pretekne visoka figura mišićavog torza u pripijenoj bijeloj majici. Ćelava i gotovo za glavu veća od njega započne razgovor s djevojkom njegovih snova. Prevrne očima, u mislim proključa bijes „Seljačina prokleta.“ Laganim korakom odšeta do svojih prijatelja koji su bezbrižno pili s lokalnim kurvama. Izraz na licu mu biješ svima njima od prije poznat.
- Što je Alteruse opet neki problemi s ženama.
Reče Marius s prijateljski smiješkom na usnama.
- A što bi ti znao o tome Mariuse nikada nisi bio s ženom koju nisi plati.
Ovo na trenutak ušutka Mariusa a Alterus okrene svoju pozornost prema Nevusu koji je tiho pio svoje vino na rubu stola.
- Nevuse, sjećaš li se ti kada sam ja prošli tjedan umjesto tebe dobio batina od jebenih Dačan.
Nevus se lagano promeškolji i trenutno otrijezni.
- Sjećam se, da.
- E pa vidiš onog ćelavog majmuna tamo.
- Joj, Alteruse jebem ti krv.
S ovim riječima Nevus ustane, praveći se pijani došeta do ćelavca i zabije se svojom punom masom u njega. Nevus možda i nije bio visok i tijelo mu nije izgledalo baš simetrično ali bio je nabijen i snažan. Ćelavac odleti u stranu pa padne na pod. Podigne pogled i ugleda nasmiješenog i teturavog Nevusa kako mu blesavo maše.
- Prljavi rimljanine ubit ću te zbog ove sramote.
- Probaj provincijalna svinjo.
Reče Nevus gotovo slatkim glasom. Ćelavac krene šakom na Nevusa ali se ovaj spretno izmakne i uputi mu nekoliko udaraca u trbuh. Trbušni mišići apsorbiraju udarce te ćelavac započne s kišom udaraca po Nevusvoj četvrtsatnoj glavi. Nevus pretrpi udarce, obgrli napadača rukama, podigne ga i baci kroz prozorsko staklo birtije. U tome trenutku Tiberije koji je bio sin gradskog pretora već je plaćao štetu vlasniku birtije dok je ostatak Alterusovih i Nevusovih prijatelja tiho izišao iz birtije s namjerom da riješe ćelavi problem.
Alterus iskoristi svoju priliku i brzo priđe djevojci kratke crne kose i sanjivo plavih očiju, koja se veselo smijala jer ju je cijela scena s Nevusom naizgled zabavila. Put joj biješ bijela a obrazi crveni. Zagleda se u nju i izgubi moć govora, sreća njegova da je ona prva progovorila.
- Pretpostavljam da si ti organizirao cijelu ovu predstavu samo za mene.
Rekavši to priđe mu bliže  i pređe svojom rukom preko njegovih prsa. S obzirom da mu se moć govora još nije vratila Alterus je obgrli jednom rukom oko struka i strasno poljubi. Usne su joj bile pune, meke i vrele a što ih je više ljubio to je želja u njemu postajala sve veća. Rukama je prelazi preko njezini bokova i leđa. Tijelo joj je bilo savršeno simetrično.
Kroz usku, crnu haljinu mogao su se nazrijeti male oble grudi.  Njezine ruke milovale su njegovu dugu smeđu kosu a opojan miris njezina parfema proširi se njegovim nosnicama.
Ona odvoji svoje usne od njegovih i uhvati ga za ruku. Koža joj bješe glatka kako najfiniji mramor a ruka u usporedbi s njegovom slatko mala. Povede ga van. Vani su Alterusovi prijatelji pušili naslonjeni na metalni kontejner za papir koji se čudno tresao dok je Nevus po njemu udara drvenom kladom i luđački se smijao. Ona se slatko nasmije a Alterus im ležerno mahne. Kada su ih primjetni poprate njihov odlazak prikladni prostotama.
Nakon nekoliko minuta hoda Alterus konačno progovori.
- Gdje mi zapravo idemo?
- U moju vilu naravno i drago mi je da vidim da znaš i drugu svrho za taj tvoj jezik.
On porumeni od nelagode i zatim se sjeti jednog važnog detalja.
- Pa ja ne znam ni tvoje ime.
- Zovem se Aemilia  a  ono tamo je vila moga oca.
Nalazi su se pred masivni željeznim vratim s šiljcima na vrhu. Dok je proučavao šiljke Alterus uoči puni mjesec na nebu i pomisli ova večer ne može postati ljepša
Željezna vrata se otvoriše uz škripu i oni se nađu u prekrasnom perivoju središtem kojega je dominirala masivna fontana od crnog mramora. Na vrhu fontane nalazio se kip čovjeka  obučenog u medvjeđe kože, unakaženog lica razvučenog u grimasu krika.Kip je u rukama držao lubanju u kacigi starih rimskih legija. Da je Alterus bio imalo pri sebi prepozna bi lik germanskog boga Wotana i shvatio u koliko se zapravo velikoj opasnosti nalazi. Uvede ga u vilu čije pročelje bješe ukrašeno stupovima u dorskom stilu starih grka. Hodnikom osvijetljenim redovima baklji i urešenim mozaicima davne povijesti dođoše do vrata za koje je on pretpostavljao da pripadaju Aemilinoj sobi. Poče strasno ljubit njezin vrat a ruke mu poletješe k njenim bedrima. Ona ga odgurne, nasmiješi mu se i uperi prstom prema vratim na kraju hodnika.
-Čekaj me tamo.
 Reče mu izazovno i nestane u mraku prostorije pored njih. Alterus gotovo odlebdi do sobe na kraju hodnika. Uđe u nju i ugleda bazen ispunjen vrelom vodom. Brzo se svuče  i uđe u vodu. Vrućina vode ga u isto vrijem opusti i još više uzbudi. Iznenada ispred sebe ugleda Aemiliu potpuno golu kako s svojim dugim nogama lagano ulazi u vodu. Bila je savršeni. Nije mogao uočiti niti jednu nepravilnost na njezinom golom tijelu dok je graciozno  klizila kroz vodu prema njemu. Doplivavši do njega izazovno ga poljubi i obavijen se oko njegovog tijela rukama i nogama. Njegove ruke počeše reagirati na kretnje njezina tijela laganim i nježnim pokretima. Svaki dodir na pravom mjestu u pravi trenutak. Njezin uzdasi užitka dovedoše ga na rub ludila i njihova tijela se spoje. Ona ispusti lagan krik te zabaci glavu unazad. Tijela im započnu s sve bržim ritmičkim kretnjama koje izazovu  valove na vodi. Njezini uzdasi ispuniše prostoriju dok kretnje njezine zdjelice dosegoše za njega nepodnošljivu brzinu. On podigne glavu s njezinih grudi i ugleda njezinu lice u grču ekstaze. Uši mu ispuni njezin jecaj a pred očima mu se pojavi blijedo plavo svijetlo koje je izviralo iz njezinih očiju. On osjeti svoj vrhunac ali u isto vrijem osjeti i život kako sipi iz njega. Prvo u kapima, zatim u potoku a zatim kako u bujici napušta njegovo tijelo. Oči mu se sklope i zadnje što čuje bješe njezin djevojački smijeh.
- Slatki, mladi, glupi Alteruse.
Reče ona za sebe dok gleda kako njegovo beživotno tijelo pluta na još uvijek vreloj vodi.
-Bio si stvarno dobar, barem bolji od većine. Hvala ti na tvojoj duši Wotan će biti sretan a moja mladost će bit produžena.
Aemilia zatvori oči i legne na vodu te se prepusti užitku kojega je još uvijek osjećala.
U tome trenutku otvori se jedna od tamnica ognja nakon dvije tisuće dvjesto trideset i četiri  godine za koliko je njezin uznik života bio odgovoran. Hazdribalova sjenka se s hladnom svrhom čuvara podzemlja spoji s još živim tijelom bez duše. Njegova sjećanja spoje se s Alterusovima te čuvar dobije svoj prvi smrtni oblik.
- Zanimljivo je kako vještice  uvijek biraju mlade i ne iskuse muškarce. Mislim da to ima neke veze s vašom opsesivnom frustracijom s vječnim životom. Nikada ne doživite potpun užitak.
Aemilia se uspravi u vodi i naglo se okrene prema uskrsnulom Alterusu. Podigne ruku i zamahne njom. Prostoriju ispuni miris truleži a crna svjetlost iz njezine ruke pogodi ga u prsa. Njegov smijeh ju iznenadi.
-Ja jesam sjenke a ti me pokušavaš uništit tamom. Zanimljiv pristup.
Nakon ovih riječi njegovo tijelo se ispruži u skoku poput opruge a njegove ruke se nađoše oko Aemilinog vrata. Gušio ju je dok njezino lice nije postalo plavo pa ponovno izgubilo boju a zatim odbacio njeno golo beživotno tijelo natrag u vodu.Nakon toga vrati se u grad svojim prijateljima koji su sada došli na blistavu ideju paljenja vatre ispod metalnog kontejnera koji se do tad već prestao trzati.
- I kakva je bila?
Znatiželjno upita Marius.
- Smrtonosna.
Odgovori Hazdribal Alterusovim hvalisavim glasom.

Kraj druge glave. 


ponedjeljak, 21. veljače 2011.

Glava prva: Pad

           
         Noć je bila topla a nebo posuto zvijezdama, izgledalo je kao da je netko prosuo srebrenu prašinu u more tame. Puni mjesec bacao je svoje darežljivo svjetlo na grad u noći  kao da je osjetio bol njegovih stanovnika. Topao južni vjetar donosio je miris mora iz luke i oboma i milovao duge crne kose. Njihove sanjive oči, njegove smeđe gotovo crne a njezine svijetle gotovo žute kao u lavice, nisu se odvajale od straha da će nešto prekinuti čaroliju te večeri.
Ona je prva progovorila svojim slatkim nježnim glasom.
- Hazdribale sutra ćemo svi umrijeti. Oni neće imati milosti kada zidine padnu.
- Znam ljubavi, osjetim našu smrt kako se približava. Žalim jedino što neću umrijeti u tvojem naručju i upijati ljepotu tvoga lica prije nego li me sjenke odvedu.
Njezine oči su na trenutak zasjale, osjetila je kako joj srce polako usporava. Položi svoj glavu na njegova gola mišićava prsa i zaklopi oči. Trenutak u vremenu zauvijek izgubljen osim za njih jer bijahu vječnost jedno drugome. Nije bilo niti jednog kipara, pjesnika niti mozaičara koji bi svjedočio njihovoj tugaljivoj ljepoti da je pretvori u glazbu, skulpturu ili mozaik i zadrži ih u svijetu ljudi. Njezino lijepo lice blijede kože, ukrašene krvavo crvenim usnama razvučenim u zadnji iskreni osmjeh sreće počivalo je na njegovim prsima boje bronce. Progovori, samo ovaj put puno tiše gotovo kao da mu pjeva iz snova.
 - Osjetim otrov kako me otpušta iz ovog tijela. Ne tuguju Hazdribale srest ćemo se u nekom drugom svijetu gdje će naša sreće biti beskrajna.
-  Draga Allisar moja duša će ubrzo slijedit tvoju, neće se dugo sjenke same diviti tvojoj ljepoti.
Osjetio je kako njezin duh napušta njezino toplo tijelo. Ispusti jednu suzu koja je vrijedila za more tuge, poljubi njezine usne zadnji put i sjeti se. Sjeti se kako su ga uvijek izluđivale, sjeti se kako ih u početku nikada nije htio prestati ljubit  i kako je to bio prvi detalj koji je uočio na njoj, i umalo se slomi. Umalo.  Pokrije ju plahtom od crvene svile i ode do ruba terase da pogleda svoj grad koji je isto umirao. Lav kartage ispusti bijesan urlik iz dubene svoje duše u kojoj su sad gorile samo paklene vatre osvete. U daljini vidi tisuće vatri rimskog logor i  preplavi ga plima bijesa. Skine baklju s zida terase te njome zapali baršunaste zavjese.
Nećete dobiti njezino tijelo čak ni mrtvo, pomisli dok je vatra lagano počela proždirati njegov dom. Pokupi svoj oklop i oružje s mramornog poda terase i krene probuditi svoju braću.
            Nije ih morao budit, spremno su ga čekali oklopljeni i naoružan dok im je smrt sjala iz očiju. Pozdrave ga jednoglasnim uzvikom iza kojeg on izvuče snagu i utjehom.
-  Braćo večeras nas  Ba'al Hammon poziva da prolijevamo krv neprijatelja našeg naroda. Večeras ćemo poslati toliko rimljana njihovim bogaljskim bogovnim da će se plač njihovim majki i žena čuti još dugo vremena nakon što nas ne bude. Večeras ćemo posijati sjeme krvavog prokletstva na njihov narod. Kada toliko vole prolijevati krv mi ćemo se pobrinuti da se u njoj i utope a Ba'al će se pobrinuti da se sjenka ljubitelja smrti nikada ne nestane iz njihovih obitelji dok god i zadnji od njih ne napusti ovaj svijet.
Uši mu ponovno ispuni urlik njihova odobravanja, urlik koji se nije promijeni od prve bitke koju su zajedno prošli, kroz stotine koje su došle poslije nje. Oni su bili nikad poražena elita ratnika kartage i rimljani su ih se bojala više od Hanibalovi slonova. Nosili su teški brončani oklop, s štitnicima za ruke i noge te kacigu sličnu onoj grčkih hoplita. Naoružani kopljem za probadanje i iberijskom falkatom sijali su smrt i strah među neprijateljima kartage na svim bojim poljima.
Večer prije ove Hazdribala je bio pozvan u hram Ba'ala. Dok se približavao spiralnom ziguratu osjetio je kako mu dušu ispunjava hladni mir iako je oko njega njegova domovina gorila a u tom trenutku na grad su još padali kugle vate iz rimski katapulta. Došavši do stubišta ispravio se u svoju punu visinu, kao da je osjetio prisustvo samog Ba'ala u sebi.
Bio je impresivan prizor, višlji od većine ljudi tog doba, tijela kao isklesanog  od kamena konkurirao je i kipovima samog Apolona. Duga crna kovrčava kosa podsjećala  je na lavlju grivu a oštre crte lica davale su mu izgled boga rata. Vrhovni svećenik ga uvede unutra i reče.

- Večeras sam imao viziju. Stajao sam u podnožju ovog veličanstvenog hrama ali hrama nije bilo, grada nije bilo, života nije bilo. Bio sam okružen izblijedjelim kostima koje je pržilo pustinjsko sunce. Pao sam na koljena i krv je počela teći iz mojih očiju mjesto suza i tada mi se začuo  Ba'alov glas u svojim mislim. Rekao mi je da je ovo naša budućnost i da je sudba ispletena. Rekao mi je da je vrijem za prokletstvo tisuću duša.
Hazdribale sutra je puni mjesec, sutra cijenu prokletstva treba platit, sutra tisuću rimljana mora umrijeti.
- Bit će učinjeno.  
Reče Hazdribal i preplave ga sjećanja na prošlu noć s Allisar. Nakon što su vodili ljubav i zaspali zajedno na njegovoj terasi pod zvijezdama probudio ga je zvuk njezinih jecaja. Plakala je u snu a onda je počela vikati. Razumio je,

-  Vratite se nazad, branite zidine, proklete kukavice. Vaše žene, majke i djeca će umrijeti ako sada pobjegnete. Proklete kukavice
Vikala je očajno svojim slatkim glasom. Pokušavao ju je probuditi ali nije mogao.
- Hazdribale. Ne Hazdribale pazi. Ne Hazdribale nemoj umrijeti.
Zatim joj glas postane tiši i hladniji i mirno progovori.
- Da, možete imati moje tijelo ali samo mrtvo
Izvadi zamišljeni nož iz bijel spavaćice i probode se njime i u tom trenutku se probudi i zagrli ga čvršće no ikad. Sjeća se svakog detalja te večeri i odluke koje su odnesen protresle su ga do korijena. Bio je sretan zato što ga se tada nije mogla pogledati u oči jer da je tada bi prvi put u njima ugledala strah.
            Sada su se prikradali rimskom taboru kao mačke u tami. Njihovi oklopi bili su premazani čađi  tako da ih ne oda svijetlo mjeseca ali Hazdribal se boja da će rimljani iz daljine primijetiti  dvjesto i jedan par plamtećih očiju. Nisu. Stražarima su bez zvuka bili slomljeni vratovi i tada uspavani logor devete legije postade njihovo igralište. Podijeliše se u grupe od četvorice po šatoru. Gušili su ih golim rukama i lomili im vratove bez milosti, bez osjećaja dok kvota duša nije bila ispunjen a tada koplja okusiše prvu krv te večeri i ona poteče vrela i slobodna na suho tlo zemlje Kartažana. Rimski logor ispune krikovi umirući i uznemirujući zvuk trublja za uzbunu. Tri legije rimljana svaka od šest tisuća ljudi okrutno probuđene iz sna brzo se formiraju u stroj za ubijanje jer drugo ništa nisu niti bili. Hazdribalovi ljudi izvukoše svoje falkate i zasviraše simfoniju smrti. Rimljani možda jesu bili stroj za ubijanje ali kartažani su bili skladatelji smrti. Njihove falkate izbalansirane tako da lome kacige zajedno s lubanja a u isto vrijeme oštre kao britve zasviraše u orkestru bitke. Hazdribal prepolovi lubanju jednog nesretnog rimljanina koji mu se nađe na putu i odmah u skokovima ode do drugoga i prosipa mu utrobu. Njegovi ljudi urlikali su u svom oslobođenom bijesu poput životinja puštenih iz kaveza dok su sjekli rimljane koji su nadirali  u valovima. Neko vrijem se činilo da su kartažani pošast iz pakla koja će na kraju istrijebiti sve što je pred njom. Ali jedan po jedan, polako i mučno popadaše svi okruženi, srušeni na tlo i izbodeni poput pasa. Njihova tijela sličila su više na hrpe mesa nego na nešto što je nekada bilo ljudsko biće. Hazdribal je bio zgnječen između štitova dvojice rimskih vojnika a treći mu je odrubio glavu koja se zajedno s kacigom otkotrljala na tlo. Zadnja misao mu je bila: Allisar dolazim.
            Sljedećeg dana zidne padoše.Uslijedi orgija nasilja, pljačke silovanja i uništenja koja potraje sljedećih sedam dana. Sedmog dana od jednog naroda ostadoše samo kosti pod okrutni pustinjskim suncem.

 Dio II. 

Još dok je njegova glava s kacigom odskakala od pjeskovitog tla a krv iz rane na vratu prskala kao kakva prokleta fontana  Hazdribalova sjenka se nađe u moru vatre. Osjetio  kako plamen ponovno i ponovno izjeda njegovo nepostojeće meso, osjeti kako mu same misli gore.
Njegovi nijemi krikovi odbijali su se od zidina njegovog vlastitog uma dok je vatra nastavljala nemilosrdno i polako. Ludilo se rodi iz bola a krikovi se počeše izmjenjivati s smijehom i plačem. Siječanja provališe iz tamnice uma, siječanja na zlo. Vidje sebe kako oduzima živote ratnicima, djeci, ženama, robovima, mladi plemeniti Hazdribal. Posrami se sjaja u vlastitim očima, užitka koji je osjećao dok se kupao u njihovoj krvi. Njegov um vrišti “Bio sam mlad i zaluđen. Šesnaest godina kada sam oduze prvi život, šesnaest godina kad sam zapovijedao s prvih stotinu. Ja, ja nisam znao“ Nitko ga ne čuje. Lav rođen u jednu od plemenitih obitelji Kartage. Od najranije mladosti kovan za rat. Na konju, s mačem, protiv kočije, s kopljem, protiv barbar ili grka nije važno, vođa ljudi. Nemilosrdan, netolerantan, jak. Pred očima mu iz dima izrone bijele zidne Kragasa. “Ne ja to nisam učinio, ja nisam.“ Opsadni toranj se sudari s zidinama i iz njega poput divljeg vjetra izleti Hazdribalova stotina. Poklaše grke na zidinama i otvore vrata grada. Kragas padne kako mnogo gradova prije s iznimkom barbarskih okrutnosti i nezamislivih zabava koje su plemenitih sto i jedan imali s njegovim stanovnicima. Tolika okrutnost bješe da se ime Hazdribalovo proklinjalo u svim helenskim hramovima i najstrašnije kazne za njegovu dušu bjehu zatražene od bogova. Zaslužene kazne. Njegova najveća kazna, kao i najveća sreća bješe Allisar. Nakon pada Kragasa vrati se u Kartagu kao slavljeni junak i ugleda njezine crvene usne u daljini. Tišinu buktinje prekine njezin glas, sladak kao i uvijek al ovaj put okrutan kao šeterorepi bič.
- Ti nisi čovjek kojemu sam ja poklonila svoje srce, svoju dušu. Ti si isti kao rimljani, ništa više princ nego najniža ubojica djece. A djecu si ubijao, sve sam vidjela. Drago mi je se što tvoje prokleto sjeme nije našlo korijena u meni da na svijetu ne postoji još jedan ti. Ha, možda i postoji uz sve omiljen  zabave tvoje mladosti. Reci mi samo kako si mogao biti tako nježan sa mnom kada sam vidjela da te nasilje tako silno uzbuđuje Hazdribale? 
Njezine riječi boljele su više od ognja u kojemu se nalazio i siječanja koja su ga proganjala. Sada je njegova sjenka klečala pred njezinom. Pokuša je dotaknuti, ona ustukne.
- Allisar molim te bio sam mlad. Nisam zna osjećati to si me ti naučila. Uz tebe sam postao ja. Bez tebe sam bi ništa. Samo još jedan okrutna životinja u svijetu zvijeri  ti si me učinila ljudskim.
- Hazdribale ti si mirno spavao pored mene noću. Nikada nisi ima moru i nikada se nisi naglo probudio iz san. Nikad savjest nisi imao.
-Možda je jednostavno tvoja toplina otjerala sve more i sva zla sjećanja.
 Tužan smijeh ispuni zrak 
- Uvijek slatkorječiv kada to treba biti, uvijek pravi dodir na pravo mjestu, uvijek savršen. Ne ovaj put Hazdribale. Više me nikada nećeš vidjeti. Ostati ćeš u ovoj tamnici pakla onoliko godina koliko si duša uzeo a tada ćeš se iskupljivati vječno za svoje grijehe tako što ćeš postati Čuvar podzemlja. Proklet bio vječno ljubavi moja.
Bol ga razdere. Nezamisliva, neopisiva i neprestajuća. Bol koju znaju samo oni koji su doživjeli istinsku ljubav makar na trenutak a zatim je izgubili. Kazna kakvu nitko nije zasluži a pogotovo ne na vječnost. Njezina sjenka ga napusti a on se sam ponovno baci plamen jer bol vatre mu je pomagala da potisne bol srca. Ne izgovori niti jednu riječ, jer ništa više nije bilo važno.
   Kraj prvog poglavlja.