nedjelja, 20. ožujka 2011.

Glava osma: Moj um je kaos

    Ne! Ja vam ne dopuštam. Moj um je tvrđava spuštene rešetke te podignutog mosta, ali moji topovi su dalekometni. Bit čete slomljeni u njezinu jarku. Izazivam vas, pokušajte ga prijeći. Ja, ja nisam kao ostali. Vaši glasovi su nemoćni pred mojom voljom. Probajte me podčinit i saznat čete istinsko značenje ludila, jer u ludilu sam rođen. Ono je olujno more tame. Istovremeno ledeno hladno i uzavrelo, guta sve pred sobom. Ja živim unutar toga mora i neslomljiva sam dijamantna stijena. Otok razuma. Dođi Ubojico bogova i suoči se mojim divljim olujama bijesa i gorčine jer ja sam inkarnacija čovječanstva. 

Svi mi plutamo u morima vlastitog ludila. Vječno nemoćni pred njegovim hirovima tek povremeno razumni i prosvijetljeni kada nam to naša sudba dopusti. Ti, ti ne razumiješ našu vrstu. Nama je u ruke dano oruđe oblikovanja svemira. Ludilo! Da, ludilo je naše oruđe. Da smo svjesni poput bogova kao što ti tvrdiš ovaj svijet bi bio dovršen u našem savršenstvu. Bio bi u ravnoteži. Ali što kada se postigne savršenstvo? Što kada se postigne sklad? Nije li onda svemu kraj. Nismo li mi onda ispunili svrhu vlastitog postojanja? Neće li onda zavladati vječna mir, a on je najgori mogući oblik dosade. Nećemo li mi onda nestat? Mi smo bića kaosa. Bili ti volio čuti vječnu tišinu bez smijeha, plača, vriske i pjesme koje izazivamo svojim kaosom. U našem ludilu mi mijenjamo ovaj svijet, gradimo budućnost. Bez nas vrijeme ne postoji.Zašto bi vrijeme teklo ako je sve savršen. Ah ta riječ. Savršenstvo i težnja k njemu. To je korijen našeg zla, otrova i napredak.

Zašto ih se toliko bojiš? Samo zato jer su svjesni. Potpuni. Zamisli samo njihovu dosadu, njihovu ravnodušnost. Oni su samo naši čuvari, naši skrbnici. Naše ludilo je jedno što je važno i za nas i za njih. Životinje posjeduju instinkt. One su njegovi robovi a mi imamo svoje ludilo i zbog njega smo slobodni.

Ja te prezirem. Prezirem te zbog tvoga straha od kaosa. Ti si kukavica. Skrivaš se iza moći koja nikada ne bi trebala pripadati našoj vrsti. Nije li ti dovoljno što imaš moć utjecati na budućnost? Graditi ovaj svijet? Misliš da kada ubiješ sve bogove da će blokada nestati te da ćemo mi doživjeti samosvijest? Možda i hoćemo ali to će biti naš kraj. Ti nisi ubojica bogova ti si ubojica vlastite vrste za koju tvrdiš da ti je toliko stalo do nje. Zar ne shvaćaš? Mi živimo u simbiozi s njima. Bez njih mi bi se utopli u vlastitom ludilu a oni bez nas ne bi postojali. Naša vjera njima daje život a oni nam ga vraćaju. Zajedno smo stvoreni, iz iste tvari. Nestanu li oni nestat ćemo i mi.

Ja dolazim po tebe i tvoje glupave sljedbenike. Slomit ću vaše umove i ostaviti vas u ljušturama vaših tijela koje će biti vaši zatvori dok god dah života ne pobjegne iz njih a vašu daljnju kaznu ostavljam onima koje pokušavate uništit. Siguran sam da će biti milostivi.

Ali ne još. Za sada još uvijek služite mojim planovima. Stvarate kaos ovim ratom koji ste izazvali i na tome sam vam zahvalan. Nisam se ovoliko zabavljao od vremena Rimskog građanskog rata. Vrijeme će kao i obično otkriti da kaos i ludilo uvijek prevladaju.

Dok je drevna spodoba, najstarije ljudsko biče hodala ostatcima obrambene linije Srebrenoga trona, napalmom spaljena trava ponovno je oživljavala i venula pod njegovim nogama. Kao da se nije mogla odlučiti što će. Rojevi Nemoćnih koju su pljačkali bunkere bivali su oslobođeni svoga sužanjstva. Ali su i u isto vrijeme umirali jer je stres ropstva uma uništavao svjesni dio njihovo mozga.

On je pripremao jednu veliku zabavu. Na koju su svi bili pozvani da uživaju u njezinoj simfoniji kaosa dok on dirigira. Bit će to najluđa zabava u čitavoj ljudskoj povijesti. Rijetki će je preživjeti jer njemu je ljudski život vrijedio vrlo malo. Jedino do čega je njemu bilo stalo je da se zabava nastavi jer dosada i bezličnost vječnog života po njemu su bile njegove najstrože kazne.

ponedjeljak, 14. ožujka 2011.

Glava sedma: Aemilia

       Otisci njegovih ruku nestanu s bijele kože njezina vrata a ona se tužno nasmije ogledalu koje je kao i uvijek veličalo njenu nježnu ljepotu svojim odrazom. Osjeti otvorenu, zjapeću ranu na svojoj duši kako opet usisava sve njezine emocije izuzev tuge koja je iznova prekrije poput crnog vela. Pomirujućim korakom krene prema prostoriji svoje davno umrle sreće da joj opet, kao i uvijek kada bi ju to raspoloženje svladalo, oda počast. Vrata se otvore uz njoj već dobro poznatu škripu a ispred sebe ugleda maleni oltar s dvije svijeće između kojih se nalazila slika. Slika čiji je svaki detalj već ležao u njezinom umu i progonio joj snove. Zapali svijeće, klekne pred oltar pa zatvori oči. Krene ispunjavati zakletvu koju je zadala sama sebi. Nikada ne zaboraviti. Dopusti si da još jednom zaroni u svoju prošlost.
      Aemilia možda i je izgledala mlado ali ona to sigurno nije bila. Niti umom niti duhom. Rodila se prije točno četiristo devedeset osam godina. Bila je dijete nade svojih roditeljima koji su tada započeli novi život izvan granica carstva. Odrasla je u malom gradiću nedaleko od istočne vojne granice Rimskog carstva i Srebrenoga trona. Gradić se zvao Beleala a njegovi stanovnici su se većinom bavili trgovinom i ugostiteljstvom jer je grad na granici dvaju svjetova za to bio svršen. Čak i u vrijeme rata Beleala je cvala jer su je obje strane proglasile neutralnim teritorijem, mjestom pregovora te vojnom bolnicom milosti. Ali Beleala je krila i jednu mračnu tajnu. Bila je mjestom na kojemu se skrila najveća koncentracije protjerani čarobnjaka i vještica  s namjerom da u miru nastave s svojima poslovima ma kakvi oni bili.
      Imala je sretno djetinjstvo ispunjeno ljubavlju svojih roditelja i srećom koju su joj pružali njezini mnogi prijatelji. Na dvanaesti rođendan majka ju je uputila u umijeća njihove vrste a otac joj je poklonio mladunče vuka koje će izrasti u njezina prvog zaštitnika i najvjernijeg prijatelja. Strasnoj je proučavala povijest, pogotovo povijest naroda njezine majke i oca. Kada je saznala za njihove klete sudbine obuzme je bijes prema njihovim uznicima. Kako je kroz godine nastavljala  proučavati bijes je rastao. Nikako se nije mogla pomiriti s činjenicama vječnog prevladavanja zla u svijetu ljudi.
Bjesnila je na uvijek iste pogreške ljudi koji su trebala znati, koji su imali odgovornost znati. Moć dolazi s odgovornosti. Bila je prva lekcija koju ju je naučila njezina majka  kad su tek počinjale s svojim vježbama.
- Ako ja mogu znati, zašto su oni uvijek odbijali znati i vidjeti istinu.
Upitala je svoga vuka koji je sada već bio odrastao i nosio ime Doran. Doran joj odgovori s odlučnim lavežom.
- Čak i ti znaš koliko su svi oni zapravo glupi. Ha mali?
Šaputala je dok je mazila vuka po glavi. Sjedili su u jednom od manjih parkova kojima je Beleala obilovala. Doran se izležavao na zalazećem ljetnom suncu dok se Aemilia poslije njihova zadnjeg razgovora opet izgubila u prići o prošlosti, jedne od svojih knjiga. Nije niti primijetila osobu koja joj je prišla dok ova nije progovorila.
- Aemilia.
Nježno zazove njezino ime. Ona se trgne iz davno izgubljenog svijeta i ugleda Liteona kako je upija svojim tamno smeđim gotovo crnim očima. Skoči u njegov zagrljaj i počne ljubiti njegove usne i lice. To potraje neko vrijeme a kada prestane sunce na nebu su već zamijenile zvijezde. Topa i lagan vjetar igrao se s lišče u krošnjama drveća dok su njih dvoje još uvijek u zagrljaju ležali na klupi i promatrali noćno nebo. Ona prva progovori.
- Kada si se vratio?
- Danas poslijepodne. Čim sam se oprao pošao sam te tražiti. Ovi mjeseci bez tebe su bili pravi pakao. Da mi nisi svake večeri dolazila u snovima izgubio bi vlastiti razum. Umalo da nisam ubio konje koliko sam ih forsirao zadnjih dana samo da te što prije vidim.
- Znam dragi i ti si meni strašno nedostajao, ali sad samo opet zajedno. Opusti se sada imamo sve vrijeme na svijetu samo jedno za drugo.
-Sam zvuk tvojega glasa me umiruje toliko da bi sada najradije zaspao tu s tobom.
Na trenutak zastane, uozbilji se pa nastavi.
- Aemilia pozvali su me na sastanka vijeća. Kada sam došao kući, glasnik me čekao pred vratima vrta. Ja, ja mislim da će ga oni pokušati osloboditi iz tamnice.
Njezina bijela koža postane siva od straha a na licu joj se pojavi tuga.
-Aemilia ja ne mogu dopustit da oni to učine.
- Ne Liteone ako ih pokušaš zaustaviti sigurno će te ubiti. Neki od njih su preko tisućljeće stari a tebi je tek dvadeset i jedna. Ne možeš se mjeriti s njima.
- Netko mora. Ako neću ja tko će. Tvoje roditelj i sve ostale koje su izišli iz vijeća bi ubili čim bi ih vidjeli. Ja jedini imama šansu.
- Nemaš niti to. Neru te može slomiti samo pogledom. Liteone nemoj ići tamo ako ne zbog svog života onda zbog mene i naše ljubavi. Umrla bi kada bi se tebi nešto dogodilo.
Vikala je na njega očajnim glasom a suze su joj lile niz lice.
- Ne bi. Ti si jača od toga i ja to znam. A i kada to ne bi učinio ja ne bi bio čovjek u kojega si se ti zaljubila.
- Bolje i to nego da budeš mrtav!
- Uskoro ću morati poći.
- Molim te pričekaj zvat ću svoje roditelje, zvat ćemo sve koje su mu okrenuli leđa. Večeras možemo završiti s svim tim glupostima.
- Kakve bi koristi od toga bilo i sama si rekla koliko su moćni svi ti ljudi bi umrli a ti ne bi izgubila samo ljubavnika nego i roditelje. Kada budem u krugu s njima dijelit ćemo moć i tada ću ih moči poraziti.
- Oni će osjetiti prevaru. Nisu toliko dugo preživjeli zato što su glupi.
- Žao mi je Aemilia ja sada moram krenuti.
Reče odlučnim glasom. Uhvati je za ruke i još jednom strasno poljubi za kraj.
- Liteone ako sada odeš proklet ću te za vječnost. Liteone stani!
Vikala je za njim. Doran je stao lajati i zavijati. Ali on nije stajao niti se okrenuo samo je nastavi hodati naprijed. Ona padne na koljena i stade jecati. Doran joj počne uplašeno lizati lice u očajnom pokušaju da je utješi. Ali utješiti ju je tada mogla samo jedna osoba koja je tada već trčala u naručje smrti u crnom plaštu s kapuljačom. Ostavština njegova oca čija su ga dijela zajedno s Aemilinim uplakanim licem sada progonila.
      Ušao je u prostorije s dvadeset drugih zakurabljenih spodoba. Na znak Nerua u njihovim umovima se svi okupiše u krug. Ritual započne a zelena svijetlost iz njihovih ruku ispuni prostoriju. Obličje na oltaru počne dobivati ljudske karakteristike. On se sjeti oca kojega su  njihovim krugovima zvali Crni krvnik i osjeti nepodnošljiv bijes. Njegova svjetlost postane crna i poče proždirati zelenilo drugih. Prvi četvero previše iznenađeni da bi se odupirali budi progutani od tame a onda on osjeti otpor koji je organizirao Neru. Nitko se u prostoriji nije micao,bitka se vodila isključivo u njihovim umovima. On uspije ubit još dvoje. Osjeti slatko zadovoljstvo pravednika ali isto tako osjeti kako oni polako pobjeđuju.Osjeti hladne ruke smrti kako plaze po njegovoj duši. Nije ih mogao sve ubit ali morao je zaustaviti ritual. Addie i Maksimilijan ga u jednom trenutku zajedno napadnu. Osjeti kako mu se tijelo napinje do kraja, osjeti kako puca. Tada se Liteon sjeti Aemilinih plavih očiju i osjeti toplinu u svojoj duši koju je grabila smrt. Njegova svijetlost postane plava. Usmjeri svu preostalu snagu u lika koji se već gotov cijeli formirao i plava svijetlo ga udari tolikom silnom da se ovaj rasprsne a svijetlost prođe dalje i proguta još jednog člana kruga. Izgledalo je kao da je svjetlost nezaustavljivi val koji guta sve zelenilo pred sobom. Udari sve članove kruga i poruši ih na koljena. Ne ubije ih ali uništi njihove rezervoare moći. Tada je Liteon znao da oni ovo ne će moći ponovno izvesti još stoljećima i da njegova žrtva nije bila uzaludna.  Bio je potpuno iscrpljen. Padne na koljena i htjede povikati Aemilia ali se suzdrži da je ne dovede u opasnost. Umjesto toga samo zamisli njezino lice i golo tijelo na  obali Srebrenog jezera. Tada se Addie već oporavila od šoka, izvukla bodež iz svoje haljine i zabila mu ga vrat. Uskoro su joj se pridružili i ostali boli su ga i rezali sve dok od njegova tijela nije ostalo ništa drugo osim hrpe kostiju i kože razbacane po prostoriji.
      Aemilia je osjetila njegovu smrti i više se ne htjede ustati iz trave parka u kojoj je ležala. Njezine oči same su sjale u mraku dok im se nisu pridružile i oči njezine majke koju je do nje doveo Doran.
- Ne brini malena sve će biti uredu.
Nježno joj je šaptala majka dok joj je milovala kosu i brisala suze.
- Vrijem liječi sve rane.
        Ali niti stoljeća nisu izliječila Aemilinu bol. Sada u Novom Arriminum ona kleči pred svojom i njegovom slikom i opet žali zbog zadnjih riječi koje mu je uputila. Još uvijek se sjeća svake crte njegova lica i zvuka njegova smijeha. Ustane osjećajući se bolje zbog boli koju je upravo opet pretrpjela i pomisli.
- Još samo sto dvadeset i jedna i ti ćeš ponovno biti sa mnom.
Tada osjeti kako netko kopa oko tijela ubijenog čuvara i nasmije se.
- Samo uzmi to oružje. Njemu je puno pomoglo sigurna sam da će i tebi.
Oružje je začarala tako da uvijek zna gdje se nalazi njegov nositelj. Možda ga ubije čak večeras ako se ovaj odvaži otići na neko pusto mjesto gdje bi njih dvoje mogli imati malo privatnosti.

ponedjeljak, 7. ožujka 2011.

Glava šesta: Cry 'Havoc,' and let slip the dogs of war

Izviđački zrakoplov Srebrenog tron kružio je iznad borbenih linija u potrazi za glavnom koncentracijom snaga Čarobnjačkog vijeća. Strvinar originalno bješe lovački zrakoplov naoružan  s dva dvadeset i dva milimetarska topa ali kako se tijekom vremena pokazalo da je zrakoplovstvo Čarobnjačkog vijeća najblaže rečeno neučinkovito, velik broj Strvinara je bio preinačen u izviđačke zrakoplove. Iznad linija bilo je iznimno mirno, ništa se nije kretalo, što je jako zabrinjavalo centralno zapovjedništvo Srebrenog trona. Znali su da nešto dolazi, nešto veliko i užasno pa su isto tako htjeli znati što i odakle dolazi. Odjednom pilot zrakoplova ugleda veliki, prijeteći oblik prašine kako se izdiže iz obližnje šume.
- Pa, čini se da smo ih pronašli.
Reče umornim glasom čovjeka kojemu je već svega dosta.
- Odlično. Sad se slobodno možemo zabiti u njihove protuzračne obrane.
Flegmatično reče kopilot.
Iz šume izleti ogromna koncentracija tenkova svih tipova od svih naroda koji su već poklekni pred bijesom Čarobnjačkog vijeća. Bilo ih je na stotine a od pokreta njihovih gusjenica, iznad njih se izdizao sivi oblak prašine koji je prijetio da će progutati podnevno sunce.
- Možda nam se bogovi ipak smiješe. Ne vidim nikakve pokretne protuzračne baterije a i čini se da njihovu zrakoplovstvu nema ni traga.
- Strvinar trinaest zapovjedništvu.
- Zapovjedništvo sluša.
- Glavna koncentracija neprijateljskog oklopa locirana. Protuzračan obrana nepostojeća.
- Predatori na put.
Ista sekunde kada je prijenos završio stotinu i dvadeset elisa helikoptera se počne mahnito okretati. Predator, jurišni helikopter stvoren samo za jednu svrhu. Uništenje tenkova. Iskušan u ratovima s Perunovima bratstvom i Rimskim carstvom uvelike je opravdao svoje ime.
      Dolje na tlu Maksimilijan je iz vodećeg tenka koordinirao napad. U sebi je ključao od bijesa. Zašto baš njegove formacije moraju biti žrtvovane. Znao je točno što dolazi, Vijeće je i očekivalo ovakav odgovor od Srebrenog trona. Zamišljao se kako gori u utrobi tog jebenog tenka u kojemu se nalazio i od toga toliko poludi da iz sve snage mlatne punjača štapom po glavi.
- Prokleti gadovi. Poslali su me ovdje da umrem. Kad dohvatim onog prokletog Nerua oderat ću mu kožu i nahraniti ga vlastitim očnim jabučicama.
Bjesnio je.
-  Hajde smiri se Maksimilijane. Ja sam tu s tobom. Vjeruje da će nas Najmoćniji izvući žive odavde.
Začuje Addin miran glas iz slušalica.
- Tebe vjerojatno hoće s obzirom da si mu ljubavnica. Ja se osjećam ko jebeno žrtveno janje. Plus ne znam jesi zaboravila ali tvoj dragi dečko baš i ne voli rimljane.
- Joj, daj Maksimilijane začepi.
- Također, crvenokosa kurvo.
Predatori se nadviju nad njima i prva salva raketa poleti prema svojim metama. Oklop se stane topiti a tlak i vatra stadu proždirati njihovu unutrašnjost. Municija unutar tenkova počne eksplodirati, kupole polete u vis a stupovi crnog dima ispune zrak. U prvom naletu Predatori unište sedamdeset i osam tenkova. Tri rakete pogode Maksimilijanov tenka ali njegov začarani oklop izdrži kaznu.
- Misli li on uskoro pokrenuti taj svoj genijalan plan. Ova zadnja raketa mi je umalo zadala moždani udar.
Derao se Maksimilijan u mikrofon. Addie mu odgovori sada već uplašenim glasom.
- Šuti majmune. Moj stroj je primi sedam raketa. Oni očito znaju u kojima smo mi.
- Možda zato što naši tenkovi jedini imaju jebenu arkansku kupolu nad njim! Kurvetino!
- Pregrizi tu jezičinu. Stiže sljedeći val.
Predator se ponovno nadviju nad njima te ispale još jednu salvu smrti. Još osamdeset tenkova nestane u plamenu, među njima i Maksimilijanov. Addin tenk primi još jedanaest pogodaka ali arkanski štit izdrži. Znala je da njezina moć nije niti približno dovoljna da zaustavi takvo uništenje. Znala je da nije sama.
- Ne brini ljubavi. Tu sam.
Začuje poznat i ugodan glas u svome umu i odmah osjeti olakšanje. Nisu se samo u njezinom umu čuli glasovi. U glavama pilota helikoptera čuo se isti taj glas samo je njima zvučao mračno i bolesno.
-Vi sada služite meni.
Predatori zauzmu formaciju iznad tenkova i zajedno krenuše napredovati prema prvoj liniji obrane Srebrenog trona. Iz šumi izađe još stotine oklopnih vozila vođenih ostalim članovima Čarobnjačkog vijeća. Stotine tisuća Nemoćnih krenuše za oklopnim vozilima kako bi proširili i iskoristili proboje koje ovi naprave u liniji. Cijevi sto i pedeset milimetarskih topova iz šume stanu pljuvati olovo na utvrđene točke obrane a odnekud se pojavi i zrakoplovstvo čarobnjaka. Srebreni tron odgovori istom žestinom. Zemlja se tresla od stalnih eksplozija a u zraku je bilo toliko prašine da su se vojnici s obje strane gušili u njoj. Uskoro leševi vojnika i olupine izgorjelih tenkova i zrakoplova ispune tlo. Zrakoplovstvo Srebrenog trona odgovori na brojčanu nadmoć neprijatelja napalmom. Užasni vrtlozi vatre pretvore bojište u pravu sliku pakla. Nekoliko kilometara iza linije Vrhovni strateg Srebrenoga trona koordinirao je obranu iz svoga podzemnog bunkera.
Poruke koje su dolazile s bojišta uzdrmavale su ga sve dublje i dublje. Većina nju zvučala je ovako.
-Teška artiljerijska potpora potrebna.
- Zračni udari na koordinate ili smo izgubljeni.
   - Previše ih je ne možemo još dugo izdržati.
- Strvinar dvadeset dva ide dolje.
- Pregaženi smo.
Ožiljak koji mu je prelazi preko lijevog oka pocrvenio je a lice mu poprimi boju pepela.
Ime mu je bilo Borislav i nikada u četrdeset i pet godina svoje vojne karijere nije izgubio bitku. Do sada. Teško uzdahne, pogne glavu pa progovori odlučnim glasom.
- Generalno povlačenje prema Neslomljivoj. Obavijestite Velikog maršala Perunovog bratstva o stvaranju ujedinjene fronte.
- Gospodine, civilno stanovništvo?
Drhtavim glasom progovori njegov ađutant.
Hladno odgovori Borislav i krene prema zrakoplovu koji ga je čekao gore, da ga evakuira u Neslomljivu.
Povlačenje se zapravo nije dogodilo jer je linija bila probijena vrlo rano u bitci pa su oklopna vozila Čarobnjačkog vijeća već držala sve ceste u pozadini. Svi vojnici Srebrena trona bili su ili ubijeni ili su pali pod mentalnu kontrolu čarobnjaka. Samo se nekoliko lovačkih zrakoplova uspjelo izuči iz pokolja. Vijeće se sastane u jednom od novo zauzetih sela.
- Ovo je bilo uzvišeno.
Uzbuđeno će Neru. Izgledao je kao da se kupao u krvi i većinu se vremena smijao kao manijak opijen pokoljem.
- Slažem se s tobom. Naša pobjeda ovdje je potpuna.
Veselo reče Addie. Crvena kosa joj je bila raščupana a odjeća prekriven čađom ali niti ona se nije prestajala smijati. Kao da je bilo nešto užasno zabavno u agoniji svih onih kojih su umrli toga dana.
- Budale, su otrovale vodu cijanidom. Ali uspio sam svom umu podvrgnuti još sedamsto tisuća duša koje se nisu stigli otrovati.
Samozadovoljno progovori Ubojica bogova
- Majke vam se parile s hijenama! Ostavili ste me da umrem ko zadnje pseto u prašini. Prokleti bili svi!
Od nikud se pojavi Maksimilijan. Pola lica mu je bilo spaljeno a dio odječe mu se stalio s kožom.
- Izgledaš puno bolje nego prije dragi Maksimilijane.
Veselo mu reče Addie upirući prstom u praznu rupu na mjestu gdje se nekoć nalazilo njegovo desno oko.
     

četvrtak, 3. ožujka 2011.

Glava peta: Ubojica bogova

      Zrak je zaudara na trulež, bili su okruženi tamom a vlaga tog mjesta im se zavlačila u najdublje pore kožu. Ništa od toga im nije smetalo jer je većina njih i živjela na takvim mjestima. Svi su bili obavijeni crnim plaštevima čije su im kapuljače prekrivale lica tako da su se u tami mogli vidjeti samo parovi očiju koje su svijetlile bolesnim zelenim svjetlosti. Formirali su krug oko malog kamenog oltara koji se nalazio u središtu špilje. Prvih sastanak čarobnjaka i vještica pet stotina godina nakon protjerivanja. Svi istovremeno ispružiše ruke prema oltaru i iz njih poteknu valovi iste one bolesne zelene svijetlost koja im se nalazila u očima. Svijetlost uskoro poprimi ljudski oblik te iz nje istupi Ubojica bogova.

Mršav, boležljive boje kože, lica obraslog čupavom sivom bradom i masnom kosom iste boje. Spodoba se osloni na svoj štap oko kojega bijahu obavijene dvije zmije koje su se otimale oko prstiju ljudske ruke koja se nalazila na vrhu štapa. Progovori promuklim gotovo nepodnošljivim glasom.

- Eliath ti si prvi pobjegao na samom početku bitke s bogovima.

- Gospodaru bilo ih je previše Horusovi ratnici i sam bog su se okomili na mene i moje sluge a nitko mi nije htio priskočiti u pomoć.

Drhtavim glasom reče Eliath sad već klečeći na koljenima.

- Addie je tada već završila s Atenom i nije mi htjela pomoći nego je nasrnula na Artemidine snage.

Doda optužujućim tonom upirući prstom u crvenokosu vješticu.

- Možda zato jer su Artemidini strijelci  iz daljine kidale našu vojsku na komade.

Odgovori Addie bijesnim i odlučnim glasom.

- Što bih ja treba reći ja sam se bori protiv Wotana i Setija odjednom i moje linije su izdržale.

Uključi se Heru, ćelavi čarobnjak orijentalnog izgleda.

Špilju ispune ljuti glasovi žena i muškarac a kroz zrak proleti čak i par kletvi.

- Tišina!

Oglasi se Ubojica bogova glasom koji kao da je došao iz samog grotla pakla.

- Eliath propast naše vojske počela je s tvojim porazom na desnom boku. Ništa ti ne bih rekao da si ostao i borio se do smrti kao što je učinila većina naše brače i sestara, ali s obzirom da si ti pobjegao kao zadnja kukavica ne mogu ti oprostiti.

Eliathovo tijelo se odjednom slomi u neprepoznatljivu masu mesa i kosti. Toliko brzo da ovaj nije stigao ispustit niti glasa. U prostoriji zavlada tišina.

- Sada mi prinesite svoje žrtve, već mi je dosta ovog odvratnog obličija.

Prostoriju ispuni plač djece. Uvedoše ih izmoždene olupine ljudskih tijela koje su čarobnjaci kontrolirali svojim umovima. Rimski legionari su ih zvali Vojskom nemoćnih. Ne zato jer su bili slabi u bitci. Bili su više nego dorasli fanatici nadljudske snage koji su se borili dok god su još imali glavu na ramenu ili udove na tijelu. Zvali su ih tako zato jer nisu imali kontrolu nad vlastitim umom i zato jer njihova hrabrost bješe lažna. Dovedoše  ukupno dvanaestero djece, u dobi od prvog mjeseca života do sedme godine. Poredaš ih pored oltara.

- Zašto ste tužni djeco? Vi ste temelji novog svjetskog poretka. Vi će te započeti pad starih bogova i osigurati moć ljudskoj vrsti. Vaša žrtva ne će biti zaboravljena.

Vrisci smrtne agonije djece od kojih se čak i najokrutnijima od njih srca slede ispune im uši.Gole kosti udare o vlažni pod špilje a pred njima se nađe muškarac koji je po svim mjerilima većine civilizacije bio minimalno zgodan. Oštrih a opet ugodnih crta lica,  valovite duge crne kose, tijela na kojemu se moga vidjeti svaki mišić onoliko da pokaže snagu a opet ne toliko da bi izgledao brutalno. Pametne sive oči sjale su mi iz lubanje dok su mu se usne razvukle u okrutan smješka otkrivajući savršene zube. Progovori.

- Koliko ljudi imate trenutno pod oružjem?

- Preko milijun barbar gospodaru.

Spremno odgovori Heru.

- Uskoro ćemo zauzeti i zadnje utvrde u ovoj divljini i pod našu vlast će pasti  desetci milijuni života.

Reče Addie samozadovoljnim glasom.

- Ne budi pretjerano sigurna u to Addie. Vojska Perunovog bratstva  i Srebreni tron nam se još uvijek odupiru a broj i kvaliteta samo njihovih tenkovskih divizija je zavidan. Ne moram niti spominjati ubojitu snagu zrakoplovstava Srebrnog trona. Čak ga se i moji sunarodnjaci boje.

Uključi se Maksimilijan svojim dobro poznatim arogantnim tonom.

- Tim bolje. Kada nam padnu u ruke bit ćemo nezaustavljivi.

-A što ako moji sunarodnjaci saznaju za naš ustanak ovdje na istoku. Što ako poruke Srebrenoga tron prođu kroz informacijsku barijeru koju je postavi Neru. Njihove ujedinjene vojske zgazit će nas ispod svoje željezne čizme kao kakvog kukca.

- Ti smrdljivi rimljanine propituješ moju moć?! Bi li je volio osjeti na svojoj koži?

- Probaj egipatsko pseto. Uživat ću u tvojim kricima!

- Tišina svi! Ili bi možda još neki od vas voljeli završiti kao Eliath?

Svi u prostoriji pognuše glave u smrtnom strahu od svog vođe.

- Odlično. Vrijeme našeg ponovno uspon je došlo. Ovaj put nas ništa ne će zaustaviti. Sada kada su nam na raspolaganju i moje moći podvrgnut ćemo svojoj volji još milijun barbara a i cijelo Perunov bratstvo ako moj urota uspije.

Vijećanje u špilji se nastavilo još dugo u noć. Niti smrtnici niti bogovi nisu imali pojma kava im opasnost prijeti s istoka. Pakleni planovi koji su iskovani te večeri učinili su da se Aemilini zločini u Novom Arriminum čine poput igre nestašnog djeteta.

      Na površini iznad njih rojevi Nemoćnih naoružani s lakim pješačkim oružjem i nešto bombi okružili su pet tenkova Perunovog bratstva. Tri teški tenkovi tipa Perunov malj ispaljivali su visoko eksplozivne granate iz svojih sto dvadeset i pet milimetarskih topova dok su dva laka tenka tipa Crni zmaj  rigala vatru iz svojih bacača plamena  i strojnica. Neprijatelj je dolazi u beskrajnim valovima i nepopustljivo pokušavao doći dovoljno blizu da iskoristi svoje bombe. Gusjenice dva Perunova malja te jednog Crnog zmaja bile su uništen. Glas zapovjednika jedinice začuje se iz zvučnika tenkova.

-Oklop dva i pet povucite se! Mi ćemo ih zadržati ovdje!

-Da gospodine.

Začuju se dva mlada utučena glasa koja su zapovijedala pokretnim tenkovima.

-Oklop jedan, tri i četiri mi se s svojom sudbom ovdje suočavamo. Pokažite ovim jadnicima zašto tenkovi idu prvi. Bila mi je čast.

Prijenos završi i vrtlozi vatre i olova stanu proždirati i kidati meso Nemoćnih. Dva i pet proletješe kroz njihove linije sijući smrt i gazeći ih svojim gusjenicama. Uskoro plima neprijatelj zatrpa jedinicu, trojku i četvorku. Iz zvučnika zapovijednog tenka začuje se odlučna zapovijed.

- Samouništenje.

Noć se na trenutak pretvori u dan od pogreben lomače tri tenka i petnaestorice članova njihove posade. Nemoćni nemilosrdno nastaviše naprijed.