ponedjeljak, 23. svibnja 2011.

Glava dvanaesta: Suze Srebrenoga Trona

      Noć. Ljudi možda jesu djeca svijetlosti, možda svijetlost veliča ljepotu njihovih bića, daje snagu njihovom duhu, možda  njihovi životi cvatu u krilu sunca ali samo po noći ljudi bacaju pokrove s svoje duše.  Samo po noći mi otkrivamo svoje demone, demonima drugih. Zagledati se drugoj osobi u oči pod zvjezdanim nebom znači vidjeti dio njezine duše ali pri tome otkriti i dio svoje. Noć je tajanstvena ali u isto vrijeme iskrena i uzbudljiva, ona dopušta čovjeku da otkrije lice koji bi pod suncem bilo spaljeno.
      Blaga svijetlost bajkovitog mjeseca oslikavala je grube crte njegova lica dajući mu auru nadnaravnog bića. Smeđe oči upijale su tu istu svijetlost  dok se u njima budila iskra vatre koja je trebala započeti požar te večeri. Prođe rukom kroz gustu kosu boje onyxa te ispuni lagani uzdah. U želudcu mu plesao vrtlog straha i uzbuđenja. Odluka je donesena a on nije bio čovjek koji je gazio svoju riječ. Noć je bila topla a on je ipak osjetio trnce hladnoće kako mu prolaze snažnim rukama.
- Još je pre rano. Smiri se.
Promrmlja sam sebi, protrlja dlanove i krene se naći s svojim prijateljima.
      Atmosfera bješe vesla. Sjedili su u svom omiljenom kafiću koji se jednostavno zvao Taverna. U pozadini je svoje mile čiste zvukove širila harfa u pratnji klavira. Njihov stol bio je kako i obično prekriven vrčevima vina koji su većinom bili prazni. Zrak je ispunjava miris raznih parfimiranih duhana koji su tada postali popularni. Nije puno pio, dvije čaše u tri sata otkako su došli. Morao je biti potpuno trijezan. Nije se htio još tjednima kasnije razbijati glavu s pitanjima što bi bilo da nisam pio kao prošli put. Ona još nije bila tu. Znao je da uvijek dolazi malo poslije ponoći kao u kakvoj bajci a što se kazaljka sata više približavala tom sudnjem trenutku njegovo srce je brže kucalo. Jedan od prijatelja mu bez pitanja smota cigaretu od duhana s mirisom ruže, zapali je i stavi mu je u usta.
- Evo ti da se malo smiriš. Žila ti je na čelu iskočila a sumnjam da ju to pretjerano privlači.
On zahvalno povuče nekoliko dimova. Na trenutak mu bude zlo jer inače nije pušio a bubnjanje u glavi mu postade glasnije ali nakon slijedećih nekoliko udaha bubnjane prestane a srce mu počne s normalnim radom. Jedino što ga je još mučilo bilo je pitanje.
- Sjećam li se ja još govoriti.
Sjećao se ili ne sjećao  vrijeme za smirivanje mu je upravo prošlo. Ugleda ju na ulazu a tijelom mu prođe nešto slično strujnom udaru. Odjednom postane svjestan samo nje i zvuka sada usamljene harfe. Njezina slika koja mu je ostala u umu od posljednjeg  puta kada ju je vidi bila je lijepa ali nije činila pravdu njezinoj istinskoj ljepoti.
      Smeđa kosa sezala joj je do ramena, ravna i sjajna. Lagano preplanula bijela put savršenoj joj se slagala s gotovo žutim pametnim očima. Imala je istaknute jagodice koje su joj isticale savršene ružičaste usne. Na sebi je imala bijelu haljinu s crvenim cvjetnim uzorkom koja joj se savršeno pripijala uz obline tijela. Jedino ne savršenstvo bio je mali nosić ne proporcionalan s ostatkom lica ali on je samo naglašava njezine ostale atribute.
      Nije moga otrgnuti svoj pogled s nje sve dok ga jedan od prijatelja nije gurnuo s riječima.
- Ako se odmah ne pokreneš ja ću otići umjesto tebe.
Noge kao da su odjednom postale olovne ali nekako silnom snagom volje  pokrene. Kada uhvati njezin pogleda tijelo mu odjednom obuzme nepoznat mir. Osjećao  se kao da lebdi prema njoj, kao da je to nepovrediva sudbina. Kada se našao na tri koraka od nje ona mu uputi djevojački smiješak i reče.
- Već sam se počela bojati da nikada nećeš skupiti hrabrosti da mi priđeš.
- Kako si znala?
Upita on izgubljeno.
- Pitam se bili ti primijetio da netko neprestano gleda u tebe svake subote prethodnih mjesec dana.
On pocrveni od srama. Osjeti elektricitet i vrućinu kako se bore za prevlast nad njegovim umom. Ona ga iznenadno ali polako uhvati za ruku. Koža joj je bila glatka i topla a on iznenada postane svjestan hladnoće svojih ruku uzrokovane ogromnim količinama adrenalina u krvi. Odjednom kao da prestane biti vlasnik svoga uma.
- Onda te neće iznenadit niti ovo.
Reče promuklim glasom i njihove se usne spoje. Osjeti kako njezine usne odgovaraju na poljubac. Bile su tople i vlažen a njezina koža mirisala je na slatku mladost i jasmin. Od silne navale užitka nije htio da se poljubac ikad prekine a očito nije niti ona jer je potraja neko vrijeme a kada su im se usni konačno razdvojile nisu se mogli prestati utapati u očima onog drugo a osmjesi na njihovim ustima bili su iskreni i zadovoljni. Ona progovori prva stisnuvši mu ruku koju od onda nije ispustila.
- Zovemo se Joakima.
- Ja sam Andres.
Odgovori te lagano uzvrati stisak. Ostatak večeri proveli su upoznajući  si duše i izmjenjujući sve strasnije poljupce. Na kraju je otprati do praga kuće poljubi je za kraj večeri i zaželi lijepe snove pa požuri svojoj kući.
Policijski sat već je počeo a on se sjeti stvarnosti. Bilo je to kao da ga je netko iščupao iz lijepog san i bacio ga natrag u okrutnosti stvarnog svijeta. Poslije jedan sat nitko nije smio biti uhvaćen vani. Srebreni Tron je bio u stanju rata koje se uvelike vidjelo u privatnim životima stanovnika njegovih gradova pa tako i Fyondir. Andres je imao sedamnaest godina i time bio godinu  pre mlad da bi služio u vojsci. Mnogi njegovi prijatelji već su bili na pravim linijama a  on im se žarko želio pridružiti. Ovdje se osjećao beskorisno sve do sad. Sad nije nimalo žali što se ne nalazi u nekom rovu suočen s rojevima Nemoćnih. Sada ga je bilo strah trenutka kada će i on morati krenuti na obuku pa u rat. Odagna crne misli i sjeti se kako se ujutro nalazi s Joakimom. Srce mu zaigra i umalo uleti u patrolu vojne policije. Uspije ih izbjeći sporednom ulicom. Kada je stigao kući i legao u krevet nije moga zaspati misli su mu stalno bježale k njoj. Miris njezine kože, okus njezinih usana, dubina njezinih očiju, toplina njezinog tijela. San ga je shrvao dok se pitao razmišlja li ona sada o njemu.
            Ujutro se ustane ranije kako bi se stigao temeljito oprati, obrijati te namirišiti. Htio je biti što savršeniji za nju. Vrijem njihovog sastanka nije moglo doći dovoljno brzo. U trenutku kada je izlazio iz kuće čuje uzbuđeni glas s radija.
- Obrambena linija je slomljena svi sektori istočno od Neslomljive hitno započnite evakuaciju. Neprijatelj vam je pred vratima. Bogovi vam pomogli. Naše molitve su s vama.
Uzbuna mu se oglasi u glavi u isto vrijeme kada i na ulici. Bez da zatvori vrata potrči prema mjestu sastanka deset minuta udaljenog od njegovoga doma. Cijelo vrijem ga je pratilo kričajuće deranje sirene za uzbunu od kojega mu se ledila krv u žilama.
U trenutku kada ju je ugledao zrakoplovstvo Čarobnjačkog vijeća se pojavi na nebu a bombe počeše udarati o zemlju. Krici ljudi i buka eksplozija mu ispune uši. Ona mu dotrči u susret i padne u zagrljaj
Iznad njih Nebeska garda Srebrenoga trona s bijesom nemilosrdnog osvetnika pretvarala je zrakoplove čarobnjaka u vatrene kugle. Ubrzo nebom zavladaše samo njihova srebrena krila.
      Trčali su prema zračnoj luci probijajući se kroz mase ljudi koje su s istom namjerom hrlile prema tamo. Nalazili su se u blizini pa su stigli među prvima. Zagrljeni stadoše u red za jedan od velikih transportnih zrakoplova Nebeske garde. Bili su na sigurnom i strah je počeo kopniti iz njihovih tijela.Iznenada se začuje glas preko razglasa.
- Oklopne jedinice neprijatelja su nalaze na vratima grada. Obrana ne će još dugo izdržati. Traže se dobrovoljci za otpor kako bi se evakuacija mogla što duže održati.
Masa muškarac odmah istupi naprijed. Andres pogleda Joakimu u oči.
Njoj je odmah bilo jasno da ga ne može zaustavit ali ipak pokuša.
- Ne idi.
Reče mu u suzama. On ju nježno poljubi i ispusti iz zagrljaja. Istupi naprijed s ostatkom muškaraca. Htio se okrenuti i vidjeti je još jednom ali je znao da će se slomiti ako to učini.
Naoružaše ih strojnicama i zmajevom vatrom i pošalju ih na ulice. Svi su prošli trening civilne obrane i jako dobro su znali koristiti svoje oružje. Bili su okruženi grmljavinom koju je proizvodila Nebeska garda dok je sijala smrt među tenkovima na ulazu u grad. Njegova skupina se sastojala od mladića od samo šesnaest godina do staraca od šezdeset ali svi su bili prožeti patriotski bijesom i spremni na ubijanje.
Pogleda u nebo i vidje Joakimin zrakoplov kako odlazi u smjeru Neslomljive. Odluči dati sve od sebe da preživi kako bi ju ponovno moga vidjeti ali dubok u sebi je znao da se javio za samoubilačku misiju.
Addini tenkovi  se probiše u grad ali jedinice civilne obrane ih odlučno dočekaše. Rakete zmajeve vatre pretvarale su ih u hrpe usijanog metala  a strojnice u njihovim rukama sijale su vrtloge olovne smrti među Nemoćnima.
Uskoro se borbe pretvore u nizove individualnih bitaka između izoliranih jedinica. Civilan obrana i Nemoćni međusobno su se ubijali s bombama, metcima, noževima pa čak i pijucima. Pokolj je bio stravičan, grad je gorio a žrtve su se gomilale na obije strane. Andres je vojnom lopatom raskolio glavu jednog od Nemoćnih a potom golim rukama uguši sljedećega. Vidje Perunov malje kako se lijeno na gusjenicama vuče kroz ulicu. Vidi kako mu se kupola okreče i ispaljuje visoko eksplozivnu granatu na skupinu civilne obrane i nemoćnih koji su se borili prsa o prsa. Ovi nestanu u plamenu a on podigne zmajevu vatru koja je ležala na tlu do njega i kroz prozor kuće u kojoj se nalazio ispali projektil na metalno čudovište. Tenk se odjednom zaustavi uz škripu a potom mu kupola uz zagušujući prasak odleti u zrak. Bijes mu je gorio u očima. Na zvučnicima se začuje objava.
- Evakuacija uspješno završena. Nebeska garda se povlači iza linija.  Svim preživjelim jedinicama civilne obrane svi kordoni za povlačenje su odsječeni. Grad je okružen. Vaše naredbe su da se borite do smrti. Vaša žrtva ne će biti zaboravljena.
Obuzme ga očaj pri pomisli da više nikada neće vidjeti Joakimu. Odjednom osjeti užasan umor i sjeti se da se bori od jutra a sada je bilo šest poslijepodne. Legne na pod kuće u kojoj se nalazio i donese odluku. Oko svoga tijela zalijepi plastični eksploziv malo se odmori. Izvana začuje gusjenice tenkova kako ruše sve pre sobom. Uskoro se tek s tridesetak Nemoćnih nađe pod prozorom kuće u kojoj se nalazio. On zamisli njezino lice. Reče.
-Volim te.
   Nakon toga se baci kroz prozor i raznese se noseće sa sobom u smrt jedan tenk i trideset i četiri Nemoćna.
      Daleko na sjeveru preživjeli iz Fyondira začuše istu objavu. Njihove suze i suze svih stanovnika Srebrnoga trona stvoriše potok od kojega suze Joakime napraviše more.

utorak, 3. svibnja 2011.

Glava jedanaesta: Obračun u Venerinom parku

     Duboke boje toplog ljetnog sumraka uranjaju u potpunu tamu dok Tiberije svojim dugim koracima grabi prema Venerinom parku. Njegov hladni analitički um radi punim kapacitetom pokušavajući bezuspješno odgovoriti na izazove večeri koja slijedi.
      Žali što one večeri nije bio na oprezu, žali što si je dopustio da povjeruje da svemir dopušta odmor ljudima poput njega. On bi treba biti onaj koji ih čuva, on je uvijek bio taj a taj put je podbacio.
- Jupiter me prokleo što sam te iznevjerio Alteruse. Trebao sam je prepoznati za ono što je.
Odbija se prepustit bespomoćnosti i bijesu. Zaustavlja sve misli i pokušava biti što svjesniji svoje okoline. Sada je već na mjestu sastanka ispod kipa veličanstvene Venere.
Ne smije joj dopustiti da ga ponovno iznenadi. Osluškuje svaki zvuk, svaki pokret iako je uranio više od pola sata. Postaje sve svijeniji pištolja za svojim remenom te njegove svrhe.
Žulja ga a on se nada prilici da ga iskoristi. Prsti ga svrbe i pokušava obuzdati nervozu jer koliko se god puta našao u ovakvoj situaciji čovjek se nikada ne navikne.
- Ona me smatra budalom. Misli da ostavila bez izbora s svojim spletkama. Prokleta vještice požalit ćeš tu pogrešku.
Uoči pokret na rubu staze koja je vodila prema kipu. Vidje Alterusovo tijelo kako se kreče prema bujnoj Veneri. Kreče se uspravno, samouvjereno nimalo karakteristično Alterusu.
- Koja sada zla sila nastanjuje tvoje tijelo prijatelju moj. Ne brini se uskoro ću ti ga vratiti.
Krene u susret pridošlici.
      Hazdribal iz daljine ugleda Tiberijev lik kako poput kakvog mitskog ratnika stoji pored Venere i prividno ju ljubomorno čuva. Nitko ne poznaje mitske ratnike bolje od njega jer je i sam nekoć bio jedan od njih
- Da smo se susreli dva tisućljeća ranije kakav bit to bio boj, ali sad brate moj, proti mene možeš samo hrabro izdahnuti.
Njegov korak je umjeren. Svjestan je začaranog oklopa pod svojom košuljom te falkate koja spremno čeka pripijena uz njegovu lijevu nogu. Tiberije mu se ubrzano približava. Uočava pištolj za njegovim remenom. Nasmije se u sebi. Moći koje su mu pripale kada je postao Čuvar činile su ga neosjetljivim na metke.
Tiberije stane na pet koraka od opsjednutog Alterusa i progovori hladnim odmjerenim glasom.
- Ti koji nastanjuješ tijelom mojega prijatelja dajem ti priliku da ga sada mirno napustiš ili ću te sam istjerati.
Izvuče pištolj te nacilja srce.
- Ja sam Hazdribal nekoć zapovjednik plemenite stotine i Lav kartage sada Čuvar podzemlja. Ne poznajem rat s tobom plemeniti smrtniče.
- Vi demoni uvelike podcjenjujete ljudsku rasu to je vjerojatno glavni razlog zašto smo vas gurnuli na rub izumiranja.
Pištolj opali a oštar fijuk propara zrak. Strjelica s sedativom za konje probije Hazdribalov oklop i zabije mu se u srce. Čarolije očito nije predviđala ovakvo oružje.
Učinak je bio trenutan. Hazdribal se odmah sruši na koljena. Prije no što padne na leđa iz njegove ruke poleti val crne svijetlosti koji pogodi Tiberija u prsa. On osjeti tupu bol a cijelo mu tijelo obamre. Sruši se svojom punom težinom te udari o kamenu stazu lijevim ramenom. Začu se zvuk lomljave kosti i hrskavice. Oslabljeni mlaz tamne energije ostavi ga pri svijesti potpuno paralizirana tijela s grimasom boli na licu te pištoljem još uvijek zgrčenim u desnoj ruci.
      Sladak ženski smijeh ispuni mu uši a trenutak kasnije ugleda Aemilino lice kako se nadvij nad njim Plave oči se zagledaju u njegove a krvavo crvene usne otkriju savršeno bijele zube kada progovori.
- Hvala ti. Upravo si me oslobodio borbe s Čuvarem i još mi uz to poklonio i svoju dušu.
Strano ga poljubi a njezin ženstven i zavodljiv miris mu ispuni nosnice. Ona ustane i odalji se od njega kako bi dokrajčila Hazdribal.
- Još jedan u nizu. Vi čuvari stvarno pružate jadan otpor u zadnje vrijeme.
Reče izazovno pa ispruži obje ruke. Oči zasjaju onom bolesnom plavom svjetlošću a zraka iste boje zaputi se prema onesviještenom tijelu.
      Za to vrijeme Tiberije je gledao u pod a oluje bijesa i osvete razorno su puhale njegovim umom.
- Ne! Ne prokleto opet sam te iznevjerio!
Svim silama se pokušavao pomaknuti ali magija nije popuštala. Osjećao se kao da će biti ispljunut iz vlastitoga tijela.
      Iznenada se pre njime pojave sitna stopala u crnim ženskim cipelicama s cvjetnim uzorkom oko rubova. Iznad stopala ugleda rub crvenoga plašta. U daljini začuje zvona s trga kako označavaju deset sati.
- Točan u sekundu malena vještice.
Pomisli.
Plava zraka poleti iz smjera crvenoga plašta te odbaci Aemiliju u stranu ali gotovo nježno Vještica u crvenom plaštu skine metalnu masku Minerve te otkrije svoje lice blijede puti. Vrlo slično Aemilinom samo što je iz njezinoga osim ljepote još zračila i mudrost.
- Aemilia II. Ad Brom da si odmah prestala s svojim djevojačkim ispadima.
- Mama!
Usklikne Aemilia iznenađeno ali se ubrzo pribere.
- Ne majko čak me ni ti nećeš zaustaviti. Moram ga vratit natrag. On nije zaslužio umrijet.
- Aemilia, malena moja. On je mrtav i više ga ništa pa čak ni obred tisuću duša ne može vratiti. Oni koji su ga ubili dobro su se pobrinuli za to Bio im je pre velika prijetnja a da nisi pobjegla one klete večeri možda bi ti to uspjeli i objasniti.
- Laži! Same laži!
Vikala je Aemilia očajno kroz suze djevojke kojoj je otet njezin jedini bijeli vitez.
- Malen ja i tvoj otac nikada ti nismo lagali zašto bi počeli sada. Već si ubila i previše ljudi i počinila tolika zla da bi ti se divili čak i oni koji su ti oduzeli ljubav.
Aemilia je sada jecala na koljenima a Karasi njezina majka joj priđe i zagrli ju.
- Ne brini se dijete moje ja i tvoj otac smo tu i mi ti opraštamo. Naša vrsta je na istoku opet pokrenula rat istrebljenja. Vratili su ubojicu natrag u ovaj svijet. Imat ćeš i više nego dovoljno prilika za iskupljenje.
Dva oštra fijuka a zatim dva tijela padoše u travu njihova bajkovita lica obasjan blagom svijetlošću mjeseca.
- Ja vam ne opraštam. Nikome od vas!
Reče Tiberije još uvijek stišćući pištolj s izrazom lica koji bi uplašio i lavicu koja brani svoju mladunčad.
Izvadi mobitel i nazove Mariusa.
- Dovucite svoje pijane prokurvane guzice u Venerin park odmah! I ti i Nevus i ponesite okova za troje.

četvrtak, 28. travnja 2011.

Glava deseta: Sunce


      - Gospodaru obrambena linija srebrenog trona se urušila. Jadnici se povlače u Neslomljivu. Njihov ratni stroj je u rasulu i čini se da više nećemo moći računati na zračnu podršku njihovog zrakoplovstva.
Komesar iznese izvještaj hladnim bezosjećajnim glasom kako bi prekrio strah pred Velikim maršalom.
- Uskoro će zatražiti stvaranje ujedinjene fronte. Kada se to dogodi odobrite zahtjev ali isto tako ih obavijestite da ratna i trgovačka mornarica Perunovog bratstva u ovom trenutku evakuiraju stanovništvo naših područja na Otok te da će se isto to dogoditi s našim ratnim strojem čim završi civilna evakuacija. Toplo im preporučite da nam se pridruže u što kraćem roku jer ćemo ih u suprotnom ostavit ovdje da  budu usmrćeni kao psi koji jesu ili gore.
- Vaša volja gospodaru.
Usklikne komesar i napusti sobu. Veliki maršal fiksira svoje misli na kartu koja se nalazila ispred njega. Gledao je Neslomljivu prikazanu samo kao sitni crnu kvadrat okružen rijekama i mislio “Toliko  toga ovisi o tebi. Opravdaj svoje ime pred tim izrodima kao što si ga opravdala pred mojim legijama dvadeset godina ranije“
Poraz se čini neizbježan. Svi glasnici, zrakoplovi pa čak i par raketa ispaljenih prema Rimskom carstvu nisu imali efekta. Njihov najveći neprijatelj i sada njihova najveća nada kao da je zaboravio na njihovo postojanje. Jedino Roma Invicta je mogla preokrenuti tijek ovoga rata. Moramo ih nekako upozoriti jer kada mi padnemo oni su sami a onda je ovaj svijet izgubljen. Naša ratna mornarica moči će držati Otok sigurnim nekoliko mjeseci ali nakon toga bit ćemo u klopci bez izlaza. Odlučio je. Potrebno je. Nema drugog izbora. Žrtva mora biti učinjena.
Tajno oružje Perunovog bratstva imena Sunce polagano isplazi iz svoje špilje. Uzdigne svoj špicasti nos u nebesa i uz visokofrekventni zvuk od kojega su pucali bubnjići poleti k bogovima. Sedam minuta kasnije nađe se nad Avaricumom rimskim gradom od pola milijuna duša. Dolje u gradu mladić i djevojka neumorno su se ljubili i slavili svoju novo otkrivenu ljubav. Ona pogleda prema nebu i reče mu “Jednostavno znam da ću s tobom provesti ostatak svoga života“ Ulicu dalje rodi se dijete a u kući preko puta slavio se zlatni pir.  Nos se indiferentno usmjeri prema tlu i bomba tiho padne na uspavani grad. U otkucaju srca središte grada se pretvori u pakao vatre. Kisik isisan vatrom odmah usmrti stanovnike okolnih kuća a onda se dogodi ono najgore. Fenomen vatrene lopte. Od teških metala do plinova koji su sačinjavali zrak sve se zapali, čak i kamen. Grad biješ progutan u roku nekoliko minuta a požar se proširi na okolna polja. Vatre se izdignu do neba prijeteći da će požderati i same zvijezde. Ali istom brzinom kojom je vatra počela ona i prestane. Na mjestu gdje je nekoć bio ponosan grada sada je stajala zjapeća rupa spaljene zemlje okružena poljima koja su još uvijek gorila. Oko rupe stvori se kupola plamenova koja je predstavljala plinove koji su pokušavali popuniti vakuum nastao vatrenom loptom ali su gorili zbog još uvijek prevelike temperature.
Avaricum bješe pomno odbrana meta. Grad koji nije značio ništa za rimsku vojnu moć a opet veliki populacijski centar s bogatom poviješću dovoljan da izazove reakciju poput one diva udarenog u prepone. Veliki maršal bio je u isto vrijem užasnut i fasciniran. Plakao je za dušama poginulih ali je u isto vrijeme vojnik u njemu bjesnio što oružje nije dovoljno precizno da bi se njima gađale manje mete od gradova. Nema veze. Rim će sada sigurno mobilizirati svoje legije i krenuti u ognju osvetničkog bijesa prema istočnoj granici a onda će istina biti otkrivena.Njegov narod spašen. Bio je siguran da je ovime svoju dušu osudio na vječnu zimu ali nije mu bilo žao. U ovom trenutku niti jedna žrtva nije bila pre velika.
- Gospodaru linija se uspostavlja. Neprijatelj je zaustavio svoje napredovanje kako bi se reorganizira. Kupili smo još malo vremena.
- Nadajmo se da će biti dovoljno.

Neru osjeti krik umirućeg Avaricuma i usmjeri svu svoju moć kako bi blokirao sjećanje na njegovo postojanje. Znao je da će ovo moći učiniti jedino neometan i da će ga to potpuno istrošiti. Pobjeda mora biti postignuta uskoro jer za dva mjeseca Rim će čuti krik Avaricuma a onda će sva njihov trud biti uzaludan. Ovog puta će ih goniti do zadnjega. Ne smije to dopustit. Pobjeda ili smrt nema drugog izbora. Maksimilijan se smijao kada je vidio pulsirajuću žili na obrijanoj glavi Nerua. Njegovu grimasu bola i sama pomisao da će morati tako ostati još dva mjeseca ili umrijeti u pokušaju ga je beskrajno usrećivala. Na trenutak ja čak zaboravio na pulsirajuću bol u svojoj očnoj šupljini
- Što je tebi smiješno nakazo?
- Ništa moja crvenokosa ljepotice. Veliki naglasak na ljepotice usput rečeno.
Addie mu dobaci hladan pogled i reče.
- Ako izgubimo i ti ćeš umrijeti. Zato se bolje pokreni
- Ja ću umrijeti i ovako i onako. Tvoj dragi će me vjerojatno žrtvovati na proslavi pobjede. Ne brini neću ti pružiti užitak svojih krikova. Jedini razlog zbog kojega sam ja još živ je jer kontroliram stotine tisuća duša a vi ih si ne možete priuštit izgubit u ovom trenutku.
- One lako mogu promijenit gospodara, umalo jesu dok smo probijali linije Srebrenog trona
- Oh više ne mogu. Povezao sam ih s svojom životnom energijom i sada me komotno možete oralno zadovoljit svi skupa, da ne budem prost.
- Ti truli lešu!
- Oprostit mirisna kurvo!
Addie bijesno napusti sobu a Maksimilijane krene gađati nemoćnog Nerua bobama grožđa pri tome se smijući kao luđak.
- Ukusne su Neru probaj. O pa da zaboravi sam. Ne možeš!
U mislima je kovao plan svog spasa ako je ono još moguć. U ključnom trenutku bitke za Neslomljivu morat će eliminirati Nerua  i upozoriti rimljane. Mili bogovi kakav će onda pokolj tek uslijediti. Dobro, to će uništiti vijeće ali i njega. Kako da spasi vlastitu glavu? To će još morati smisliti ali u međuvremenu je dobio zadatak isprobati kako se drži Perunovo bratstvo. Mora napravit seriju udari i bježi napada i onda o tome izvijestit ostatak vijeća. Kakva šteta ovo zlostavljanje nemoćnog Nerua taman je postalo biti zabavno.

ponedjeljak, 4. travnja 2011.

Glava deveta: Ćelavi Gal



            Tiberije nije imao velikih problem s vađenjem Broma iz zatvora  s obzirom da su ga svi stražari poznavali kao sina gradskog pretora a i dokument s potpisom njegovog oca koji je ima doslovnu snagu zakona u Novom Arriminumu uvelike mu je olakšao cijeli postupak. Problem se pojavio kada se sjetio da mu je otac naredio da izbičuje ćelavog gala. Nije to želio učiniti s obzirom da su on i njegovi prijatelji bili glavni razlog zašto je  taj  jadni čovjek uopće završio u gradskoj tamnici ali sam pomisao na to da se njegov otac odluči raspitat za Bromovu kaznu natjera ga da se predomisli. Tiberije je znao da ako bi njegov otac sazna da kazna nije izvršena i počeo postavljati neugodna pitanja ne bi mu trebalo dugo da razotkrije cijelu stvar. S mukom u srcu ali snažnima autoritativnim glasom naredi stražarima da skinu galovu košulju i zavežu ga za zid za mučenje. Otme bič jednom od stražara i počne snažno zamahivati. Nije htio da itko obavlja njegove dužnosti, ikada, ma kakve one bile a i već se osjećao odgovornim za sudbino tog čovjeka i nije planirao dopustit da itko drugi dijeli njegovu krivnju.  Zvukovi paranja zraka i pucanja kože ispuni prostoriju. Galovo tijelo se stade se grčiti i tresti od bola ali on ne ispusti ni zvuka. Svaki od dvadeset udaraca tjerao je Tiberija da se mrzi sve više a jedine osobe koje je trenutno mrzio više od sebe bile su vještica koja je ubila Alterusa i spodoba koja je sada nastanjivala njegovo tijelo. Utroba mu je vrištala za osvetom a on ju je planirao krvavu i brutalnu. Završi s krvničkim poslom, potpiše za skrbništvo nad Bromom a zatim ga povede do svog osobnog liječnika kako bi mu ovaj povio i dezinficirao rane od biča.  Cijelim putem do liječnika gal nije progovorio ni riječi a Tiberije ga nije ništa pitao. Kao da su se međusobno pročitali kao osobe iz kojih je nemoguće izvući ikakve informacije ma koliko se itko trudio. Kasnije ga odvede u svoj stan, gdje su jeli a potom ga zaveže za stolicu. Dva puta provjeri čvorove pa reče.

- Ovoj je za tvoje vlastito dobro.

Gal progovori prvi put od kada su se susreli. Glas mu je bio dubok i zvučao je gotovo plemenito.

- Da Vi rimljani ste uvijek znali što je to dobro za moj narod. Većinom je to bilo ropstvo i smrt.

- Slušaj čarobnjače. Nisam nimalo raspoložen za povijesne rasprave! Sjedni tu,  budi tih i nemoj slučajno pokušavati koristit čarolije jer ta spravica koju nosiš oko vrata otkad su ti je stavili u zatvoru izaziva velike neugodnosti pri samo pokušaju tako nečega. Dobro je što ju je moj otac učinio dijelom standardnog protokola na svim zatvorenicima.

- Prokleti krvnici!

- Nemoj da ja počnem o krvnicima. Tvoja šugava vrsta je odgovorna za više uništenih života od bilo kojeg rata koje je poveo moj narod a među njima je i život mog najboljeg prijatelja.

Tiberije zastane da uhvati daha a Brom prvi put prekine iskreći kontakt njihovih očiju te pogleda u pod.

- Ali ne brini se ti ćeš uskoro ponovno biti s svojom ženicom, koja mi se usput rečeno čini malo pre niska za tebe, dok ću ja imati glavu vještice koja je ubila Alterusa. Sada te napuštam. Uživaj u svom vremenu za razmišljanje.

Tiberije napusti stan vidno uzrujan a Brom se stane mahnito vrpoljiti u svojoj stolicu pokušavajući se izvući iz svojih najnovijih okova. Nakon nekog vremena shvati da nema svrhe. Ostane besposlen pa mu se dogodi ono što se dogodi svakom besposlenom čovjeku, počne razmišljati ali odluči da neće razmišljati o traumama svog prošlog  života i onima koje bi tek mogle uslijediti. Umjesto toga vrati se u dio svoje mladosti kada je sve bilo puno jednostavnije. Sjeti se sebe s šesnaest godina i pomisli.

- Bogovi koliko je vremena već proletjelo. Nikada nisam mislio da ću ovoliko živjeti. Ha nikad niti sanjao da ću doživjeti toliko sreće u životu.

Nakon te mislim preuzme ga mentalan snimka jedne ljetne noći prije nekoliko stoljeća. On i njegov prijatelj Eliath iskrali su se iz kuća svojih očeva te pobjegli na festival vina koja je se održavao u obližnjem gradu. Ponijeli su veliku količinu bakrenog novce koji su zaradili što radeći cijelo ljeto, što kradući od mlađih i slabijih dječaka koji su radili s njima. Planirali su se jako dobro provesti pa su obukli svoje najfinije lanene tunike. Brom crnu s bijelim vertikalnim crtama na bokovima a Eliath tamnozelenu s velikom brončanom  kopčom u obliku ljudske lubanje na koju se posebno ponosio. S obzirom na teški fizički rad posebno tijekom toga ljeta tijela su im se snažno razvila pa se ispod tunika ocrtavao svaki poseban mišić. Obojica su imali duge plave kose a cijelo ljeto su pokušavali pustit brade kako bi izgledali starije što im baš i nije pošlo za rukom pa su dan ranije s lica sastrugali duge rijetke dlake, pri čemu se Brom brižljivo isjeka. Nakon tog incidenta nije želio izići te večeri ali ga Eliath uvjeri da će sve djevojke pomisliti kako je rane na licu zaradio u borbi s pomahnitalim planinskim vukom i biti privučene njegovom hrabrošću pa se  ipak predomislio s novom odlučnošću. Kada su stigli u grad bilo je već prošlo jedanaest sati pa je veći dio populacije bio poprilično pijan. Njih dvojica čvrsto odluče sustići ostatak pa nađu najbližu tavernu i počeše udarati po ne razrijeđenom crnom vinu.

Pili su, pričali te promatrali ljude oko sebe. Bilo ih je svakakvih jer je grad bio nadaleko poznat po svome festivalu i privlačio ljude iz dalekih dijelova svijeta. Uživali su u pogledima na različite boje kože i kose i na različite građe tijela već umorne od većinom plave kose i blijede puti svoga naroda.

-Oh kako smo bili mladi, neiskusni i pomalo glupi.

Na trenutak si prekine snimku pa nastavi. Sjetio se kako su se suzdržavali od pretjeranog proučavanja ženskih oblina jer je erekciju u njihovim lanenim tunikama bilo gotovo nemoguće sakriti. Na tu misao njegov grohot smijeh ispuni Tiberijev stan. Taverna je bila krcata pa su dijelili stol s skupinom rimljana. Festival se održavao u grčkoj koloniji u južnoj galiji koja je nosila ime Massilia. Massilia  je u to doba bila rimska saveznica ali je u isto vrijem trgovala s okolnim keltskim plemenima pa se tamo održavala određena količina rasne tolerancije. Jedan od rimljana vidno ih je dugo proučavao pa mu Brom već vidno pijan dobaci bijesan pogled. Rimljanin se nagle preko stola pa mu se unese u lice i reče.

- Hrabar si mladi gale vidi se po tebi da se još nisi susreo s pravim rimljanima.

- I ti si hrabar mladi rimljanine vidi se po tvome pogledu da još nisi upoznao bijes moga naroda.

-Pa onda predlažem jednu igru u čast naših naroda da utvrdimo tko je jači. A i ako ti i tvoj prijatelj imate što kovanica mogli bi ju učinit i zanimljivijom.

- Koju to igru predlažeš?

- Nešto što će testirati i hrabrost i snagu. Kamen i vatra, deset bakrenjaka svaki?

Brom se na trenutak posavjetuje se Eliethom pa se slože s rimljaninovom okladom.

- Usput ja sam Maksimilijan.

Reče rimljanin pružajući ruku. Gal je prihvati i čvrsto stisne.

- Brom, a ovo je moj prijatelj Eliath.

Izađu van te odu do poligona za Vatru i kamen. Igra je bila napravljen kako bi spriječila pre veliko prolijevanje krvi tijekom festivala te omogućila mladićima da dokažu svoju hrabrost bez da završe u ranom grobu od vlastitih oštrica. Oko poligona se već okupilo mnoštvo ljudi koji su promatrali natjecanja. Taman se oslobodila jedna staza pa Brom i Maksimilijan zauzmu položaje. Poligon se sastojao od niza prepreka načinjenih od hrpa kamena i krjesova a završavao je putem vatre. Truba se oglasi i njih dvojica krenuše. Obojica u trku preskoče prvi i najmanji krijese bez da im i vršci nožnih prstiju dodirnu plamen. Prva prepreka bila je hrpa kamenja koju je valjalo prenijeti na drugu stranu kako bi se moglo prijeći preko strmog zemljanog uzvišenja. Svaki kamen težio je preko četrdesetak kilograma a svi su bili isklesani u oblike slične kocki. Trčali su s kamenjem u rukama te gradili piramidalne strukture preko kojih će se popeti. Tijela su im bila zgrčena od napora ali niti jedan nije niti u jednom trenutku posustajao. Brom svoju piramidu dovrši prvi naviknut na težak rad ali ga rimljanin atletske građe sustigne na slijedeća tri krijesa. Tijela su ima već bila znojna a dlake na nogama spaljene kada su stigli do slijedeće prepreke  koja je bila hrvanje. Protivnici su ih već čekali spremni za sukob. Obojica goli podeblji grci. Maksimilijan svome brzo napravi polugu i nastavi dalje dok Broma njegov sruši na pod i stane ga gušiti. Brom se oslobodi iz  smrtonosnog zagrljaja debelog grka tako da mu slomi nos jednim snažnim udarce glave. Ugleda rimljanina kako preskače zadnji i najveći plamteći krije. Plamen zahvati Maksimilijanovu bijelu tuniku i on se stane kotrljati po tlu da se ugasi. Brom uhvati zalet i krene preskakati zadnji prijeteći krijes. Nogom zapne za vrh krijesa i tisuće iskrica polete prema nebu. On padne na rame i osjeti hrskanje kosti. Ruka mu ostane bespomoćni visjeti o bok. Pogleda Maksimilijana koji se taman ugasi i ovaj  u isto vrijeme pogleda njega. Nasmiju se jedan drugom pa nastave trčati. Predizanja prepiraka bješe zida napravljen od ne povezanih kamenih  ciglica. Cilj je bio probiti zid vlastitom masom pa izići na put vatre. Brom odluči prvo krenuti već slomljenim rameno jer nije htio imati obje beskorisne ruke. Uhvati zalet od kojega se kameni zid sruši uz grmljavinu a on završi licem u blatu na drugoj strani s vrištećom boli u ruci. Maksimilijan se u prvom zaletu odbije od zida i padne na tlo što izazove grohot smijeh promatrača. Čak i nekoliko tupih predmeta polet prema njemu. On pobjesni, ustane se te dođe do zida. Oči mu na trenutak zasvijetle a potom on udari zid s obje ruke. Ciglice se razlete na sve strane i on se u skokovi nađe na drugoj strani. Brom se do tada već ustao i našao na početku zadnje prepreke, vatrenog puta. Staza od užarenog kamen duga dvadeset metara koju je valjalo proći kako bi se došlo do cilja. Krene prije Maksimilijana, krećući se svojom punom brzinom teško držeći ravnotežu s slomljenom rukom. Na pola puta osjeti kako mu se koža na nogama lijepi  za užareni kamen. Izgubi ravnotežu i padne na stazu. Kosa mu se odmah zapali. Maksimilijan sad već i sam našao na stazi, vidje svog plamtećeg protivnika i bez razmišljanja skoči na njegovu stazu te ga otkotrlja s kamena. Ugasi mu kosu svojom tunikom pa vidje njegovo unakaženo lice. Osjeti krivnju zbog galove sudbine oči mu opet zasvijetle plavo. Zacijeli mu lice pa mu pomogne da se ustane. Obojica su bili diskvalificiran ali i popraćeni odobravajućim pljeskom publike. Kasnije su obojica pili zajedno se Eliethom a Maksimilijanu su Brom i Eliath toliko prirasli srcu da im je još te večeri odlučio otkriti jednu malu tajnu.

- I tu je zapravo počeo moj život.

Bila je to zadnja Bromova misao prije nego je utonuo u san iscrpljen od tamnice Novog Arriminuma.

nedjelja, 20. ožujka 2011.

Glava osma: Moj um je kaos

    Ne! Ja vam ne dopuštam. Moj um je tvrđava spuštene rešetke te podignutog mosta, ali moji topovi su dalekometni. Bit čete slomljeni u njezinu jarku. Izazivam vas, pokušajte ga prijeći. Ja, ja nisam kao ostali. Vaši glasovi su nemoćni pred mojom voljom. Probajte me podčinit i saznat čete istinsko značenje ludila, jer u ludilu sam rođen. Ono je olujno more tame. Istovremeno ledeno hladno i uzavrelo, guta sve pred sobom. Ja živim unutar toga mora i neslomljiva sam dijamantna stijena. Otok razuma. Dođi Ubojico bogova i suoči se mojim divljim olujama bijesa i gorčine jer ja sam inkarnacija čovječanstva. 

Svi mi plutamo u morima vlastitog ludila. Vječno nemoćni pred njegovim hirovima tek povremeno razumni i prosvijetljeni kada nam to naša sudba dopusti. Ti, ti ne razumiješ našu vrstu. Nama je u ruke dano oruđe oblikovanja svemira. Ludilo! Da, ludilo je naše oruđe. Da smo svjesni poput bogova kao što ti tvrdiš ovaj svijet bi bio dovršen u našem savršenstvu. Bio bi u ravnoteži. Ali što kada se postigne savršenstvo? Što kada se postigne sklad? Nije li onda svemu kraj. Nismo li mi onda ispunili svrhu vlastitog postojanja? Neće li onda zavladati vječna mir, a on je najgori mogući oblik dosade. Nećemo li mi onda nestat? Mi smo bića kaosa. Bili ti volio čuti vječnu tišinu bez smijeha, plača, vriske i pjesme koje izazivamo svojim kaosom. U našem ludilu mi mijenjamo ovaj svijet, gradimo budućnost. Bez nas vrijeme ne postoji.Zašto bi vrijeme teklo ako je sve savršen. Ah ta riječ. Savršenstvo i težnja k njemu. To je korijen našeg zla, otrova i napredak.

Zašto ih se toliko bojiš? Samo zato jer su svjesni. Potpuni. Zamisli samo njihovu dosadu, njihovu ravnodušnost. Oni su samo naši čuvari, naši skrbnici. Naše ludilo je jedno što je važno i za nas i za njih. Životinje posjeduju instinkt. One su njegovi robovi a mi imamo svoje ludilo i zbog njega smo slobodni.

Ja te prezirem. Prezirem te zbog tvoga straha od kaosa. Ti si kukavica. Skrivaš se iza moći koja nikada ne bi trebala pripadati našoj vrsti. Nije li ti dovoljno što imaš moć utjecati na budućnost? Graditi ovaj svijet? Misliš da kada ubiješ sve bogove da će blokada nestati te da ćemo mi doživjeti samosvijest? Možda i hoćemo ali to će biti naš kraj. Ti nisi ubojica bogova ti si ubojica vlastite vrste za koju tvrdiš da ti je toliko stalo do nje. Zar ne shvaćaš? Mi živimo u simbiozi s njima. Bez njih mi bi se utopli u vlastitom ludilu a oni bez nas ne bi postojali. Naša vjera njima daje život a oni nam ga vraćaju. Zajedno smo stvoreni, iz iste tvari. Nestanu li oni nestat ćemo i mi.

Ja dolazim po tebe i tvoje glupave sljedbenike. Slomit ću vaše umove i ostaviti vas u ljušturama vaših tijela koje će biti vaši zatvori dok god dah života ne pobjegne iz njih a vašu daljnju kaznu ostavljam onima koje pokušavate uništit. Siguran sam da će biti milostivi.

Ali ne još. Za sada još uvijek služite mojim planovima. Stvarate kaos ovim ratom koji ste izazvali i na tome sam vam zahvalan. Nisam se ovoliko zabavljao od vremena Rimskog građanskog rata. Vrijeme će kao i obično otkriti da kaos i ludilo uvijek prevladaju.

Dok je drevna spodoba, najstarije ljudsko biče hodala ostatcima obrambene linije Srebrenoga trona, napalmom spaljena trava ponovno je oživljavala i venula pod njegovim nogama. Kao da se nije mogla odlučiti što će. Rojevi Nemoćnih koju su pljačkali bunkere bivali su oslobođeni svoga sužanjstva. Ali su i u isto vrijeme umirali jer je stres ropstva uma uništavao svjesni dio njihovo mozga.

On je pripremao jednu veliku zabavu. Na koju su svi bili pozvani da uživaju u njezinoj simfoniji kaosa dok on dirigira. Bit će to najluđa zabava u čitavoj ljudskoj povijesti. Rijetki će je preživjeti jer njemu je ljudski život vrijedio vrlo malo. Jedino do čega je njemu bilo stalo je da se zabava nastavi jer dosada i bezličnost vječnog života po njemu su bile njegove najstrože kazne.

ponedjeljak, 14. ožujka 2011.

Glava sedma: Aemilia

       Otisci njegovih ruku nestanu s bijele kože njezina vrata a ona se tužno nasmije ogledalu koje je kao i uvijek veličalo njenu nježnu ljepotu svojim odrazom. Osjeti otvorenu, zjapeću ranu na svojoj duši kako opet usisava sve njezine emocije izuzev tuge koja je iznova prekrije poput crnog vela. Pomirujućim korakom krene prema prostoriji svoje davno umrle sreće da joj opet, kao i uvijek kada bi ju to raspoloženje svladalo, oda počast. Vrata se otvore uz njoj već dobro poznatu škripu a ispred sebe ugleda maleni oltar s dvije svijeće između kojih se nalazila slika. Slika čiji je svaki detalj već ležao u njezinom umu i progonio joj snove. Zapali svijeće, klekne pred oltar pa zatvori oči. Krene ispunjavati zakletvu koju je zadala sama sebi. Nikada ne zaboraviti. Dopusti si da još jednom zaroni u svoju prošlost.
      Aemilia možda i je izgledala mlado ali ona to sigurno nije bila. Niti umom niti duhom. Rodila se prije točno četiristo devedeset osam godina. Bila je dijete nade svojih roditeljima koji su tada započeli novi život izvan granica carstva. Odrasla je u malom gradiću nedaleko od istočne vojne granice Rimskog carstva i Srebrenoga trona. Gradić se zvao Beleala a njegovi stanovnici su se većinom bavili trgovinom i ugostiteljstvom jer je grad na granici dvaju svjetova za to bio svršen. Čak i u vrijeme rata Beleala je cvala jer su je obje strane proglasile neutralnim teritorijem, mjestom pregovora te vojnom bolnicom milosti. Ali Beleala je krila i jednu mračnu tajnu. Bila je mjestom na kojemu se skrila najveća koncentracije protjerani čarobnjaka i vještica  s namjerom da u miru nastave s svojima poslovima ma kakvi oni bili.
      Imala je sretno djetinjstvo ispunjeno ljubavlju svojih roditelja i srećom koju su joj pružali njezini mnogi prijatelji. Na dvanaesti rođendan majka ju je uputila u umijeća njihove vrste a otac joj je poklonio mladunče vuka koje će izrasti u njezina prvog zaštitnika i najvjernijeg prijatelja. Strasnoj je proučavala povijest, pogotovo povijest naroda njezine majke i oca. Kada je saznala za njihove klete sudbine obuzme je bijes prema njihovim uznicima. Kako je kroz godine nastavljala  proučavati bijes je rastao. Nikako se nije mogla pomiriti s činjenicama vječnog prevladavanja zla u svijetu ljudi.
Bjesnila je na uvijek iste pogreške ljudi koji su trebala znati, koji su imali odgovornost znati. Moć dolazi s odgovornosti. Bila je prva lekcija koju ju je naučila njezina majka  kad su tek počinjale s svojim vježbama.
- Ako ja mogu znati, zašto su oni uvijek odbijali znati i vidjeti istinu.
Upitala je svoga vuka koji je sada već bio odrastao i nosio ime Doran. Doran joj odgovori s odlučnim lavežom.
- Čak i ti znaš koliko su svi oni zapravo glupi. Ha mali?
Šaputala je dok je mazila vuka po glavi. Sjedili su u jednom od manjih parkova kojima je Beleala obilovala. Doran se izležavao na zalazećem ljetnom suncu dok se Aemilia poslije njihova zadnjeg razgovora opet izgubila u prići o prošlosti, jedne od svojih knjiga. Nije niti primijetila osobu koja joj je prišla dok ova nije progovorila.
- Aemilia.
Nježno zazove njezino ime. Ona se trgne iz davno izgubljenog svijeta i ugleda Liteona kako je upija svojim tamno smeđim gotovo crnim očima. Skoči u njegov zagrljaj i počne ljubiti njegove usne i lice. To potraje neko vrijeme a kada prestane sunce na nebu su već zamijenile zvijezde. Topa i lagan vjetar igrao se s lišče u krošnjama drveća dok su njih dvoje još uvijek u zagrljaju ležali na klupi i promatrali noćno nebo. Ona prva progovori.
- Kada si se vratio?
- Danas poslijepodne. Čim sam se oprao pošao sam te tražiti. Ovi mjeseci bez tebe su bili pravi pakao. Da mi nisi svake večeri dolazila u snovima izgubio bi vlastiti razum. Umalo da nisam ubio konje koliko sam ih forsirao zadnjih dana samo da te što prije vidim.
- Znam dragi i ti si meni strašno nedostajao, ali sad samo opet zajedno. Opusti se sada imamo sve vrijeme na svijetu samo jedno za drugo.
-Sam zvuk tvojega glasa me umiruje toliko da bi sada najradije zaspao tu s tobom.
Na trenutak zastane, uozbilji se pa nastavi.
- Aemilia pozvali su me na sastanka vijeća. Kada sam došao kući, glasnik me čekao pred vratima vrta. Ja, ja mislim da će ga oni pokušati osloboditi iz tamnice.
Njezina bijela koža postane siva od straha a na licu joj se pojavi tuga.
-Aemilia ja ne mogu dopustit da oni to učine.
- Ne Liteone ako ih pokušaš zaustaviti sigurno će te ubiti. Neki od njih su preko tisućljeće stari a tebi je tek dvadeset i jedna. Ne možeš se mjeriti s njima.
- Netko mora. Ako neću ja tko će. Tvoje roditelj i sve ostale koje su izišli iz vijeća bi ubili čim bi ih vidjeli. Ja jedini imama šansu.
- Nemaš niti to. Neru te može slomiti samo pogledom. Liteone nemoj ići tamo ako ne zbog svog života onda zbog mene i naše ljubavi. Umrla bi kada bi se tebi nešto dogodilo.
Vikala je na njega očajnim glasom a suze su joj lile niz lice.
- Ne bi. Ti si jača od toga i ja to znam. A i kada to ne bi učinio ja ne bi bio čovjek u kojega si se ti zaljubila.
- Bolje i to nego da budeš mrtav!
- Uskoro ću morati poći.
- Molim te pričekaj zvat ću svoje roditelje, zvat ćemo sve koje su mu okrenuli leđa. Večeras možemo završiti s svim tim glupostima.
- Kakve bi koristi od toga bilo i sama si rekla koliko su moćni svi ti ljudi bi umrli a ti ne bi izgubila samo ljubavnika nego i roditelje. Kada budem u krugu s njima dijelit ćemo moć i tada ću ih moči poraziti.
- Oni će osjetiti prevaru. Nisu toliko dugo preživjeli zato što su glupi.
- Žao mi je Aemilia ja sada moram krenuti.
Reče odlučnim glasom. Uhvati je za ruke i još jednom strasno poljubi za kraj.
- Liteone ako sada odeš proklet ću te za vječnost. Liteone stani!
Vikala je za njim. Doran je stao lajati i zavijati. Ali on nije stajao niti se okrenuo samo je nastavi hodati naprijed. Ona padne na koljena i stade jecati. Doran joj počne uplašeno lizati lice u očajnom pokušaju da je utješi. Ali utješiti ju je tada mogla samo jedna osoba koja je tada već trčala u naručje smrti u crnom plaštu s kapuljačom. Ostavština njegova oca čija su ga dijela zajedno s Aemilinim uplakanim licem sada progonila.
      Ušao je u prostorije s dvadeset drugih zakurabljenih spodoba. Na znak Nerua u njihovim umovima se svi okupiše u krug. Ritual započne a zelena svijetlost iz njihovih ruku ispuni prostoriju. Obličje na oltaru počne dobivati ljudske karakteristike. On se sjeti oca kojega su  njihovim krugovima zvali Crni krvnik i osjeti nepodnošljiv bijes. Njegova svjetlost postane crna i poče proždirati zelenilo drugih. Prvi četvero previše iznenađeni da bi se odupirali budi progutani od tame a onda on osjeti otpor koji je organizirao Neru. Nitko se u prostoriji nije micao,bitka se vodila isključivo u njihovim umovima. On uspije ubit još dvoje. Osjeti slatko zadovoljstvo pravednika ali isto tako osjeti kako oni polako pobjeđuju.Osjeti hladne ruke smrti kako plaze po njegovoj duši. Nije ih mogao sve ubit ali morao je zaustaviti ritual. Addie i Maksimilijan ga u jednom trenutku zajedno napadnu. Osjeti kako mu se tijelo napinje do kraja, osjeti kako puca. Tada se Liteon sjeti Aemilinih plavih očiju i osjeti toplinu u svojoj duši koju je grabila smrt. Njegova svijetlost postane plava. Usmjeri svu preostalu snagu u lika koji se već gotov cijeli formirao i plava svijetlo ga udari tolikom silnom da se ovaj rasprsne a svijetlost prođe dalje i proguta još jednog člana kruga. Izgledalo je kao da je svjetlost nezaustavljivi val koji guta sve zelenilo pred sobom. Udari sve članove kruga i poruši ih na koljena. Ne ubije ih ali uništi njihove rezervoare moći. Tada je Liteon znao da oni ovo ne će moći ponovno izvesti još stoljećima i da njegova žrtva nije bila uzaludna.  Bio je potpuno iscrpljen. Padne na koljena i htjede povikati Aemilia ali se suzdrži da je ne dovede u opasnost. Umjesto toga samo zamisli njezino lice i golo tijelo na  obali Srebrenog jezera. Tada se Addie već oporavila od šoka, izvukla bodež iz svoje haljine i zabila mu ga vrat. Uskoro su joj se pridružili i ostali boli su ga i rezali sve dok od njegova tijela nije ostalo ništa drugo osim hrpe kostiju i kože razbacane po prostoriji.
      Aemilia je osjetila njegovu smrti i više se ne htjede ustati iz trave parka u kojoj je ležala. Njezine oči same su sjale u mraku dok im se nisu pridružile i oči njezine majke koju je do nje doveo Doran.
- Ne brini malena sve će biti uredu.
Nježno joj je šaptala majka dok joj je milovala kosu i brisala suze.
- Vrijem liječi sve rane.
        Ali niti stoljeća nisu izliječila Aemilinu bol. Sada u Novom Arriminum ona kleči pred svojom i njegovom slikom i opet žali zbog zadnjih riječi koje mu je uputila. Još uvijek se sjeća svake crte njegova lica i zvuka njegova smijeha. Ustane osjećajući se bolje zbog boli koju je upravo opet pretrpjela i pomisli.
- Još samo sto dvadeset i jedna i ti ćeš ponovno biti sa mnom.
Tada osjeti kako netko kopa oko tijela ubijenog čuvara i nasmije se.
- Samo uzmi to oružje. Njemu je puno pomoglo sigurna sam da će i tebi.
Oružje je začarala tako da uvijek zna gdje se nalazi njegov nositelj. Možda ga ubije čak večeras ako se ovaj odvaži otići na neko pusto mjesto gdje bi njih dvoje mogli imati malo privatnosti.