Duboke boje toplog ljetnog sumraka uranjaju u potpunu tamu dok Tiberije svojim dugim koracima grabi prema Venerinom parku. Njegov hladni analitički um radi punim kapacitetom pokušavajući bezuspješno odgovoriti na izazove večeri koja slijedi.
Žali što one večeri nije bio na oprezu, žali što si je dopustio da povjeruje da svemir dopušta odmor ljudima poput njega. On bi treba biti onaj koji ih čuva, on je uvijek bio taj a taj put je podbacio.
- Jupiter me prokleo što sam te iznevjerio Alteruse. Trebao sam je prepoznati za ono što je.
Odbija se prepustit bespomoćnosti i bijesu. Zaustavlja sve misli i pokušava biti što svjesniji svoje okoline. Sada je već na mjestu sastanka ispod kipa veličanstvene Venere.
Ne smije joj dopustiti da ga ponovno iznenadi. Osluškuje svaki zvuk, svaki pokret iako je uranio više od pola sata. Postaje sve svijeniji pištolja za svojim remenom te njegove svrhe.
Žulja ga a on se nada prilici da ga iskoristi. Prsti ga svrbe i pokušava obuzdati nervozu jer koliko se god puta našao u ovakvoj situaciji čovjek se nikada ne navikne.
- Ona me smatra budalom. Misli da ostavila bez izbora s svojim spletkama. Prokleta vještice požalit ćeš tu pogrešku.
Uoči pokret na rubu staze koja je vodila prema kipu. Vidje Alterusovo tijelo kako se kreče prema bujnoj Veneri. Kreče se uspravno, samouvjereno nimalo karakteristično Alterusu.
- Koja sada zla sila nastanjuje tvoje tijelo prijatelju moj. Ne brini se uskoro ću ti ga vratiti.
Krene u susret pridošlici.
Hazdribal iz daljine ugleda Tiberijev lik kako poput kakvog mitskog ratnika stoji pored Venere i prividno ju ljubomorno čuva. Nitko ne poznaje mitske ratnike bolje od njega jer je i sam nekoć bio jedan od njih
- Da smo se susreli dva tisućljeća ranije kakav bit to bio boj, ali sad brate moj, proti mene možeš samo hrabro izdahnuti.
Njegov korak je umjeren. Svjestan je začaranog oklopa pod svojom košuljom te falkate koja spremno čeka pripijena uz njegovu lijevu nogu. Tiberije mu se ubrzano približava. Uočava pištolj za njegovim remenom. Nasmije se u sebi. Moći koje su mu pripale kada je postao Čuvar činile su ga neosjetljivim na metke.
Tiberije stane na pet koraka od opsjednutog Alterusa i progovori hladnim odmjerenim glasom.
- Ti koji nastanjuješ tijelom mojega prijatelja dajem ti priliku da ga sada mirno napustiš ili ću te sam istjerati.
Izvuče pištolj te nacilja srce.
- Ja sam Hazdribal nekoć zapovjednik plemenite stotine i Lav kartage sada Čuvar podzemlja. Ne poznajem rat s tobom plemeniti smrtniče.
- Vi demoni uvelike podcjenjujete ljudsku rasu to je vjerojatno glavni razlog zašto smo vas gurnuli na rub izumiranja.
Pištolj opali a oštar fijuk propara zrak. Strjelica s sedativom za konje probije Hazdribalov oklop i zabije mu se u srce. Čarolije očito nije predviđala ovakvo oružje.
Učinak je bio trenutan. Hazdribal se odmah sruši na koljena. Prije no što padne na leđa iz njegove ruke poleti val crne svijetlosti koji pogodi Tiberija u prsa. On osjeti tupu bol a cijelo mu tijelo obamre. Sruši se svojom punom težinom te udari o kamenu stazu lijevim ramenom. Začu se zvuk lomljave kosti i hrskavice. Oslabljeni mlaz tamne energije ostavi ga pri svijesti potpuno paralizirana tijela s grimasom boli na licu te pištoljem još uvijek zgrčenim u desnoj ruci.
Sladak ženski smijeh ispuni mu uši a trenutak kasnije ugleda Aemilino lice kako se nadvij nad njim Plave oči se zagledaju u njegove a krvavo crvene usne otkriju savršeno bijele zube kada progovori.
- Hvala ti. Upravo si me oslobodio borbe s Čuvarem i još mi uz to poklonio i svoju dušu.
Strano ga poljubi a njezin ženstven i zavodljiv miris mu ispuni nosnice. Ona ustane i odalji se od njega kako bi dokrajčila Hazdribal.
- Još jedan u nizu. Vi čuvari stvarno pružate jadan otpor u zadnje vrijeme.
Reče izazovno pa ispruži obje ruke. Oči zasjaju onom bolesnom plavom svjetlošću a zraka iste boje zaputi se prema onesviještenom tijelu.
Za to vrijeme Tiberije je gledao u pod a oluje bijesa i osvete razorno su puhale njegovim umom.
- Ne! Ne prokleto opet sam te iznevjerio!
Svim silama se pokušavao pomaknuti ali magija nije popuštala. Osjećao se kao da će biti ispljunut iz vlastitoga tijela.
Iznenada se pre njime pojave sitna stopala u crnim ženskim cipelicama s cvjetnim uzorkom oko rubova. Iznad stopala ugleda rub crvenoga plašta. U daljini začuje zvona s trga kako označavaju deset sati.
- Točan u sekundu malena vještice.
Pomisli.
Plava zraka poleti iz smjera crvenoga plašta te odbaci Aemiliju u stranu ali gotovo nježno Vještica u crvenom plaštu skine metalnu masku Minerve te otkrije svoje lice blijede puti. Vrlo slično Aemilinom samo što je iz njezinoga osim ljepote još zračila i mudrost.
- Aemilia II. Ad Brom da si odmah prestala s svojim djevojačkim ispadima.
- Mama!
Usklikne Aemilia iznenađeno ali se ubrzo pribere.
- Ne majko čak me ni ti nećeš zaustaviti. Moram ga vratit natrag. On nije zaslužio umrijet.
- Aemilia, malena moja. On je mrtav i više ga ništa pa čak ni obred tisuću duša ne može vratiti. Oni koji su ga ubili dobro su se pobrinuli za to Bio im je pre velika prijetnja a da nisi pobjegla one klete večeri možda bi ti to uspjeli i objasniti.
- Laži! Same laži!
Vikala je Aemilia očajno kroz suze djevojke kojoj je otet njezin jedini bijeli vitez.
- Malen ja i tvoj otac nikada ti nismo lagali zašto bi počeli sada. Već si ubila i previše ljudi i počinila tolika zla da bi ti se divili čak i oni koji su ti oduzeli ljubav.
Aemilia je sada jecala na koljenima a Karasi njezina majka joj priđe i zagrli ju.
- Ne brini se dijete moje ja i tvoj otac smo tu i mi ti opraštamo. Naša vrsta je na istoku opet pokrenula rat istrebljenja. Vratili su ubojicu natrag u ovaj svijet. Imat ćeš i više nego dovoljno prilika za iskupljenje.
Dva oštra fijuka a zatim dva tijela padoše u travu njihova bajkovita lica obasjan blagom svijetlošću mjeseca.
- Ja vam ne opraštam. Nikome od vas!
Reče Tiberije još uvijek stišćući pištolj s izrazom lica koji bi uplašio i lavicu koja brani svoju mladunčad.
Izvadi mobitel i nazove Mariusa.
- Dovucite svoje pijane prokurvane guzice u Venerin park odmah! I ti i Nevus i ponesite okova za troje.
Nema komentara:
Objavi komentar