Noć. Ljudi možda jesu djeca svijetlosti, možda svijetlost veliča ljepotu njihovih bića, daje snagu njihovom duhu, možda njihovi životi cvatu u krilu sunca ali samo po noći ljudi bacaju pokrove s svoje duše. Samo po noći mi otkrivamo svoje demone, demonima drugih. Zagledati se drugoj osobi u oči pod zvjezdanim nebom znači vidjeti dio njezine duše ali pri tome otkriti i dio svoje. Noć je tajanstvena ali u isto vrijeme iskrena i uzbudljiva, ona dopušta čovjeku da otkrije lice koji bi pod suncem bilo spaljeno.
Blaga svijetlost bajkovitog mjeseca oslikavala je grube crte njegova lica dajući mu auru nadnaravnog bića. Smeđe oči upijale su tu istu svijetlost dok se u njima budila iskra vatre koja je trebala započeti požar te večeri. Prođe rukom kroz gustu kosu boje onyxa te ispuni lagani uzdah. U želudcu mu plesao vrtlog straha i uzbuđenja. Odluka je donesena a on nije bio čovjek koji je gazio svoju riječ. Noć je bila topla a on je ipak osjetio trnce hladnoće kako mu prolaze snažnim rukama.
- Još je pre rano. Smiri se.
Promrmlja sam sebi, protrlja dlanove i krene se naći s svojim prijateljima.
Atmosfera bješe vesla. Sjedili su u svom omiljenom kafiću koji se jednostavno zvao Taverna. U pozadini je svoje mile čiste zvukove širila harfa u pratnji klavira. Njihov stol bio je kako i obično prekriven vrčevima vina koji su većinom bili prazni. Zrak je ispunjava miris raznih parfimiranih duhana koji su tada postali popularni. Nije puno pio, dvije čaše u tri sata otkako su došli. Morao je biti potpuno trijezan. Nije se htio još tjednima kasnije razbijati glavu s pitanjima što bi bilo da nisam pio kao prošli put. Ona još nije bila tu. Znao je da uvijek dolazi malo poslije ponoći kao u kakvoj bajci a što se kazaljka sata više približavala tom sudnjem trenutku njegovo srce je brže kucalo. Jedan od prijatelja mu bez pitanja smota cigaretu od duhana s mirisom ruže, zapali je i stavi mu je u usta.
- Evo ti da se malo smiriš. Žila ti je na čelu iskočila a sumnjam da ju to pretjerano privlači.
On zahvalno povuče nekoliko dimova. Na trenutak mu bude zlo jer inače nije pušio a bubnjanje u glavi mu postade glasnije ali nakon slijedećih nekoliko udaha bubnjane prestane a srce mu počne s normalnim radom. Jedino što ga je još mučilo bilo je pitanje.
- Sjećam li se ja još govoriti.
Sjećao se ili ne sjećao vrijeme za smirivanje mu je upravo prošlo. Ugleda ju na ulazu a tijelom mu prođe nešto slično strujnom udaru. Odjednom postane svjestan samo nje i zvuka sada usamljene harfe. Njezina slika koja mu je ostala u umu od posljednjeg puta kada ju je vidi bila je lijepa ali nije činila pravdu njezinoj istinskoj ljepoti.
Smeđa kosa sezala joj je do ramena, ravna i sjajna. Lagano preplanula bijela put savršenoj joj se slagala s gotovo žutim pametnim očima. Imala je istaknute jagodice koje su joj isticale savršene ružičaste usne. Na sebi je imala bijelu haljinu s crvenim cvjetnim uzorkom koja joj se savršeno pripijala uz obline tijela. Jedino ne savršenstvo bio je mali nosić ne proporcionalan s ostatkom lica ali on je samo naglašava njezine ostale atribute.
Nije moga otrgnuti svoj pogled s nje sve dok ga jedan od prijatelja nije gurnuo s riječima.
- Ako se odmah ne pokreneš ja ću otići umjesto tebe.
Noge kao da su odjednom postale olovne ali nekako silnom snagom volje pokrene. Kada uhvati njezin pogleda tijelo mu odjednom obuzme nepoznat mir. Osjećao se kao da lebdi prema njoj, kao da je to nepovrediva sudbina. Kada se našao na tri koraka od nje ona mu uputi djevojački smiješak i reče.
- Već sam se počela bojati da nikada nećeš skupiti hrabrosti da mi priđeš.
- Kako si znala?
Upita on izgubljeno.
- Pitam se bili ti primijetio da netko neprestano gleda u tebe svake subote prethodnih mjesec dana.
On pocrveni od srama. Osjeti elektricitet i vrućinu kako se bore za prevlast nad njegovim umom. Ona ga iznenadno ali polako uhvati za ruku. Koža joj je bila glatka i topla a on iznenada postane svjestan hladnoće svojih ruku uzrokovane ogromnim količinama adrenalina u krvi. Odjednom kao da prestane biti vlasnik svoga uma.
- Onda te neće iznenadit niti ovo.
Reče promuklim glasom i njihove se usne spoje. Osjeti kako njezine usne odgovaraju na poljubac. Bile su tople i vlažen a njezina koža mirisala je na slatku mladost i jasmin. Od silne navale užitka nije htio da se poljubac ikad prekine a očito nije niti ona jer je potraja neko vrijeme a kada su im se usni konačno razdvojile nisu se mogli prestati utapati u očima onog drugo a osmjesi na njihovim ustima bili su iskreni i zadovoljni. Ona progovori prva stisnuvši mu ruku koju od onda nije ispustila.
- Zovemo se Joakima.
- Ja sam Andres.
Odgovori te lagano uzvrati stisak. Ostatak večeri proveli su upoznajući si duše i izmjenjujući sve strasnije poljupce. Na kraju je otprati do praga kuće poljubi je za kraj večeri i zaželi lijepe snove pa požuri svojoj kući.
Policijski sat već je počeo a on se sjeti stvarnosti. Bilo je to kao da ga je netko iščupao iz lijepog san i bacio ga natrag u okrutnosti stvarnog svijeta. Poslije jedan sat nitko nije smio biti uhvaćen vani. Srebreni Tron je bio u stanju rata koje se uvelike vidjelo u privatnim životima stanovnika njegovih gradova pa tako i Fyondir. Andres je imao sedamnaest godina i time bio godinu pre mlad da bi služio u vojsci. Mnogi njegovi prijatelji već su bili na pravim linijama a on im se žarko želio pridružiti. Ovdje se osjećao beskorisno sve do sad. Sad nije nimalo žali što se ne nalazi u nekom rovu suočen s rojevima Nemoćnih. Sada ga je bilo strah trenutka kada će i on morati krenuti na obuku pa u rat. Odagna crne misli i sjeti se kako se ujutro nalazi s Joakimom. Srce mu zaigra i umalo uleti u patrolu vojne policije. Uspije ih izbjeći sporednom ulicom. Kada je stigao kući i legao u krevet nije moga zaspati misli su mu stalno bježale k njoj. Miris njezine kože, okus njezinih usana, dubina njezinih očiju, toplina njezinog tijela. San ga je shrvao dok se pitao razmišlja li ona sada o njemu.
Ujutro se ustane ranije kako bi se stigao temeljito oprati, obrijati te namirišiti. Htio je biti što savršeniji za nju. Vrijem njihovog sastanka nije moglo doći dovoljno brzo. U trenutku kada je izlazio iz kuće čuje uzbuđeni glas s radija.
- Obrambena linija je slomljena svi sektori istočno od Neslomljive hitno započnite evakuaciju. Neprijatelj vam je pred vratima. Bogovi vam pomogli. Naše molitve su s vama.
Uzbuna mu se oglasi u glavi u isto vrijeme kada i na ulici. Bez da zatvori vrata potrči prema mjestu sastanka deset minuta udaljenog od njegovoga doma. Cijelo vrijem ga je pratilo kričajuće deranje sirene za uzbunu od kojega mu se ledila krv u žilama.
U trenutku kada ju je ugledao zrakoplovstvo Čarobnjačkog vijeća se pojavi na nebu a bombe počeše udarati o zemlju. Krici ljudi i buka eksplozija mu ispune uši. Ona mu dotrči u susret i padne u zagrljaj
Iznad njih Nebeska garda Srebrenoga trona s bijesom nemilosrdnog osvetnika pretvarala je zrakoplove čarobnjaka u vatrene kugle. Ubrzo nebom zavladaše samo njihova srebrena krila.
Trčali su prema zračnoj luci probijajući se kroz mase ljudi koje su s istom namjerom hrlile prema tamo. Nalazili su se u blizini pa su stigli među prvima. Zagrljeni stadoše u red za jedan od velikih transportnih zrakoplova Nebeske garde. Bili su na sigurnom i strah je počeo kopniti iz njihovih tijela.Iznenada se začuje glas preko razglasa.
- Oklopne jedinice neprijatelja su nalaze na vratima grada. Obrana ne će još dugo izdržati. Traže se dobrovoljci za otpor kako bi se evakuacija mogla što duže održati.
Masa muškarac odmah istupi naprijed. Andres pogleda Joakimu u oči.
Njoj je odmah bilo jasno da ga ne može zaustavit ali ipak pokuša.
- Ne idi.
Reče mu u suzama. On ju nježno poljubi i ispusti iz zagrljaja. Istupi naprijed s ostatkom muškaraca. Htio se okrenuti i vidjeti je još jednom ali je znao da će se slomiti ako to učini.
Naoružaše ih strojnicama i zmajevom vatrom i pošalju ih na ulice. Svi su prošli trening civilne obrane i jako dobro su znali koristiti svoje oružje. Bili su okruženi grmljavinom koju je proizvodila Nebeska garda dok je sijala smrt među tenkovima na ulazu u grad. Njegova skupina se sastojala od mladića od samo šesnaest godina do staraca od šezdeset ali svi su bili prožeti patriotski bijesom i spremni na ubijanje.
Pogleda u nebo i vidje Joakimin zrakoplov kako odlazi u smjeru Neslomljive. Odluči dati sve od sebe da preživi kako bi ju ponovno moga vidjeti ali dubok u sebi je znao da se javio za samoubilačku misiju.
Addini tenkovi se probiše u grad ali jedinice civilne obrane ih odlučno dočekaše. Rakete zmajeve vatre pretvarale su ih u hrpe usijanog metala a strojnice u njihovim rukama sijale su vrtloge olovne smrti među Nemoćnima.
Uskoro se borbe pretvore u nizove individualnih bitaka između izoliranih jedinica. Civilan obrana i Nemoćni međusobno su se ubijali s bombama, metcima, noževima pa čak i pijucima. Pokolj je bio stravičan, grad je gorio a žrtve su se gomilale na obije strane. Andres je vojnom lopatom raskolio glavu jednog od Nemoćnih a potom golim rukama uguši sljedećega. Vidje Perunov malje kako se lijeno na gusjenicama vuče kroz ulicu. Vidi kako mu se kupola okreče i ispaljuje visoko eksplozivnu granatu na skupinu civilne obrane i nemoćnih koji su se borili prsa o prsa. Ovi nestanu u plamenu a on podigne zmajevu vatru koja je ležala na tlu do njega i kroz prozor kuće u kojoj se nalazio ispali projektil na metalno čudovište. Tenk se odjednom zaustavi uz škripu a potom mu kupola uz zagušujući prasak odleti u zrak. Bijes mu je gorio u očima. Na zvučnicima se začuje objava.
- Evakuacija uspješno završena. Nebeska garda se povlači iza linija. Svim preživjelim jedinicama civilne obrane svi kordoni za povlačenje su odsječeni. Grad je okružen. Vaše naredbe su da se borite do smrti. Vaša žrtva ne će biti zaboravljena.
Obuzme ga očaj pri pomisli da više nikada neće vidjeti Joakimu. Odjednom osjeti užasan umor i sjeti se da se bori od jutra a sada je bilo šest poslijepodne. Legne na pod kuće u kojoj se nalazio i donese odluku. Oko svoga tijela zalijepi plastični eksploziv malo se odmori. Izvana začuje gusjenice tenkova kako ruše sve pre sobom. Uskoro se tek s tridesetak Nemoćnih nađe pod prozorom kuće u kojoj se nalazio. On zamisli njezino lice. Reče.
-Volim te.
Nakon toga se baci kroz prozor i raznese se noseće sa sobom u smrt jedan tenk i trideset i četiri Nemoćna.
Daleko na sjeveru preživjeli iz Fyondira začuše istu objavu. Njihove suze i suze svih stanovnika Srebrnoga trona stvoriše potok od kojega suze Joakime napraviše more.
Nema komentara:
Objavi komentar