Otisci njegovih ruku nestanu s bijele kože njezina vrata a ona se tužno nasmije ogledalu koje je kao i uvijek veličalo njenu nježnu ljepotu svojim odrazom. Osjeti otvorenu, zjapeću ranu na svojoj duši kako opet usisava sve njezine emocije izuzev tuge koja je iznova prekrije poput crnog vela. Pomirujućim korakom krene prema prostoriji svoje davno umrle sreće da joj opet, kao i uvijek kada bi ju to raspoloženje svladalo, oda počast. Vrata se otvore uz njoj već dobro poznatu škripu a ispred sebe ugleda maleni oltar s dvije svijeće između kojih se nalazila slika. Slika čiji je svaki detalj već ležao u njezinom umu i progonio joj snove. Zapali svijeće, klekne pred oltar pa zatvori oči. Krene ispunjavati zakletvu koju je zadala sama sebi. Nikada ne zaboraviti. Dopusti si da još jednom zaroni u svoju prošlost.
Aemilia možda i je izgledala mlado ali ona to sigurno nije bila. Niti umom niti duhom. Rodila se prije točno četiristo devedeset osam godina. Bila je dijete nade svojih roditeljima koji su tada započeli novi život izvan granica carstva. Odrasla je u malom gradiću nedaleko od istočne vojne granice Rimskog carstva i Srebrenoga trona. Gradić se zvao Beleala a njegovi stanovnici su se većinom bavili trgovinom i ugostiteljstvom jer je grad na granici dvaju svjetova za to bio svršen. Čak i u vrijeme rata Beleala je cvala jer su je obje strane proglasile neutralnim teritorijem, mjestom pregovora te vojnom bolnicom milosti. Ali Beleala je krila i jednu mračnu tajnu. Bila je mjestom na kojemu se skrila najveća koncentracije protjerani čarobnjaka i vještica s namjerom da u miru nastave s svojima poslovima ma kakvi oni bili.
Imala je sretno djetinjstvo ispunjeno ljubavlju svojih roditelja i srećom koju su joj pružali njezini mnogi prijatelji. Na dvanaesti rođendan majka ju je uputila u umijeća njihove vrste a otac joj je poklonio mladunče vuka koje će izrasti u njezina prvog zaštitnika i najvjernijeg prijatelja. Strasnoj je proučavala povijest, pogotovo povijest naroda njezine majke i oca. Kada je saznala za njihove klete sudbine obuzme je bijes prema njihovim uznicima. Kako je kroz godine nastavljala proučavati bijes je rastao. Nikako se nije mogla pomiriti s činjenicama vječnog prevladavanja zla u svijetu ljudi.
Bjesnila je na uvijek iste pogreške ljudi koji su trebala znati, koji su imali odgovornost znati. Moć dolazi s odgovornosti. Bila je prva lekcija koju ju je naučila njezina majka kad su tek počinjale s svojim vježbama.
- Ako ja mogu znati, zašto su oni uvijek odbijali znati i vidjeti istinu.
Upitala je svoga vuka koji je sada već bio odrastao i nosio ime Doran. Doran joj odgovori s odlučnim lavežom.
- Čak i ti znaš koliko su svi oni zapravo glupi. Ha mali?
Šaputala je dok je mazila vuka po glavi. Sjedili su u jednom od manjih parkova kojima je Beleala obilovala. Doran se izležavao na zalazećem ljetnom suncu dok se Aemilia poslije njihova zadnjeg razgovora opet izgubila u prići o prošlosti, jedne od svojih knjiga. Nije niti primijetila osobu koja joj je prišla dok ova nije progovorila.
- Aemilia.
Nježno zazove njezino ime. Ona se trgne iz davno izgubljenog svijeta i ugleda Liteona kako je upija svojim tamno smeđim gotovo crnim očima. Skoči u njegov zagrljaj i počne ljubiti njegove usne i lice. To potraje neko vrijeme a kada prestane sunce na nebu su već zamijenile zvijezde. Topa i lagan vjetar igrao se s lišče u krošnjama drveća dok su njih dvoje još uvijek u zagrljaju ležali na klupi i promatrali noćno nebo. Ona prva progovori.
- Kada si se vratio?
- Danas poslijepodne. Čim sam se oprao pošao sam te tražiti. Ovi mjeseci bez tebe su bili pravi pakao. Da mi nisi svake večeri dolazila u snovima izgubio bi vlastiti razum. Umalo da nisam ubio konje koliko sam ih forsirao zadnjih dana samo da te što prije vidim.
- Znam dragi i ti si meni strašno nedostajao, ali sad samo opet zajedno. Opusti se sada imamo sve vrijeme na svijetu samo jedno za drugo.
-Sam zvuk tvojega glasa me umiruje toliko da bi sada najradije zaspao tu s tobom.
Na trenutak zastane, uozbilji se pa nastavi.
- Aemilia pozvali su me na sastanka vijeća. Kada sam došao kući, glasnik me čekao pred vratima vrta. Ja, ja mislim da će ga oni pokušati osloboditi iz tamnice.
Njezina bijela koža postane siva od straha a na licu joj se pojavi tuga.
-Aemilia ja ne mogu dopustit da oni to učine.
- Ne Liteone ako ih pokušaš zaustaviti sigurno će te ubiti. Neki od njih su preko tisućljeće stari a tebi je tek dvadeset i jedna. Ne možeš se mjeriti s njima.
- Netko mora. Ako neću ja tko će. Tvoje roditelj i sve ostale koje su izišli iz vijeća bi ubili čim bi ih vidjeli. Ja jedini imama šansu.
- Nemaš niti to. Neru te može slomiti samo pogledom. Liteone nemoj ići tamo ako ne zbog svog života onda zbog mene i naše ljubavi. Umrla bi kada bi se tebi nešto dogodilo.
Vikala je na njega očajnim glasom a suze su joj lile niz lice.
- Ne bi. Ti si jača od toga i ja to znam. A i kada to ne bi učinio ja ne bi bio čovjek u kojega si se ti zaljubila.
- Bolje i to nego da budeš mrtav!
- Uskoro ću morati poći.
- Molim te pričekaj zvat ću svoje roditelje, zvat ćemo sve koje su mu okrenuli leđa. Večeras možemo završiti s svim tim glupostima.
- Kakve bi koristi od toga bilo i sama si rekla koliko su moćni svi ti ljudi bi umrli a ti ne bi izgubila samo ljubavnika nego i roditelje. Kada budem u krugu s njima dijelit ćemo moć i tada ću ih moči poraziti.
- Oni će osjetiti prevaru. Nisu toliko dugo preživjeli zato što su glupi.
- Žao mi je Aemilia ja sada moram krenuti.
Reče odlučnim glasom. Uhvati je za ruke i još jednom strasno poljubi za kraj.
- Liteone ako sada odeš proklet ću te za vječnost. Liteone stani!
Vikala je za njim. Doran je stao lajati i zavijati. Ali on nije stajao niti se okrenuo samo je nastavi hodati naprijed. Ona padne na koljena i stade jecati. Doran joj počne uplašeno lizati lice u očajnom pokušaju da je utješi. Ali utješiti ju je tada mogla samo jedna osoba koja je tada već trčala u naručje smrti u crnom plaštu s kapuljačom. Ostavština njegova oca čija su ga dijela zajedno s Aemilinim uplakanim licem sada progonila.
Ušao je u prostorije s dvadeset drugih zakurabljenih spodoba. Na znak Nerua u njihovim umovima se svi okupiše u krug. Ritual započne a zelena svijetlost iz njihovih ruku ispuni prostoriju. Obličje na oltaru počne dobivati ljudske karakteristike. On se sjeti oca kojega su njihovim krugovima zvali Crni krvnik i osjeti nepodnošljiv bijes. Njegova svjetlost postane crna i poče proždirati zelenilo drugih. Prvi četvero previše iznenađeni da bi se odupirali budi progutani od tame a onda on osjeti otpor koji je organizirao Neru. Nitko se u prostoriji nije micao,bitka se vodila isključivo u njihovim umovima. On uspije ubit još dvoje. Osjeti slatko zadovoljstvo pravednika ali isto tako osjeti kako oni polako pobjeđuju.Osjeti hladne ruke smrti kako plaze po njegovoj duši. Nije ih mogao sve ubit ali morao je zaustaviti ritual. Addie i Maksimilijan ga u jednom trenutku zajedno napadnu. Osjeti kako mu se tijelo napinje do kraja, osjeti kako puca. Tada se Liteon sjeti Aemilinih plavih očiju i osjeti toplinu u svojoj duši koju je grabila smrt. Njegova svijetlost postane plava. Usmjeri svu preostalu snagu u lika koji se već gotov cijeli formirao i plava svijetlo ga udari tolikom silnom da se ovaj rasprsne a svijetlost prođe dalje i proguta još jednog člana kruga. Izgledalo je kao da je svjetlost nezaustavljivi val koji guta sve zelenilo pred sobom. Udari sve članove kruga i poruši ih na koljena. Ne ubije ih ali uništi njihove rezervoare moći. Tada je Liteon znao da oni ovo ne će moći ponovno izvesti još stoljećima i da njegova žrtva nije bila uzaludna. Bio je potpuno iscrpljen. Padne na koljena i htjede povikati Aemilia ali se suzdrži da je ne dovede u opasnost. Umjesto toga samo zamisli njezino lice i golo tijelo na obali Srebrenog jezera. Tada se Addie već oporavila od šoka, izvukla bodež iz svoje haljine i zabila mu ga vrat. Uskoro su joj se pridružili i ostali boli su ga i rezali sve dok od njegova tijela nije ostalo ništa drugo osim hrpe kostiju i kože razbacane po prostoriji.
Aemilia je osjetila njegovu smrti i više se ne htjede ustati iz trave parka u kojoj je ležala. Njezine oči same su sjale u mraku dok im se nisu pridružile i oči njezine majke koju je do nje doveo Doran.
- Ne brini malena sve će biti uredu.
Nježno joj je šaptala majka dok joj je milovala kosu i brisala suze.
- Vrijem liječi sve rane.
Ali niti stoljeća nisu izliječila Aemilinu bol. Sada u Novom Arriminum ona kleči pred svojom i njegovom slikom i opet žali zbog zadnjih riječi koje mu je uputila. Još uvijek se sjeća svake crte njegova lica i zvuka njegova smijeha. Ustane osjećajući se bolje zbog boli koju je upravo opet pretrpjela i pomisli.
- Još samo sto dvadeset i jedna i ti ćeš ponovno biti sa mnom.
Tada osjeti kako netko kopa oko tijela ubijenog čuvara i nasmije se.
- Samo uzmi to oružje. Njemu je puno pomoglo sigurna sam da će i tebi.
Oružje je začarala tako da uvijek zna gdje se nalazi njegov nositelj. Možda ga ubije čak večeras ako se ovaj odvaži otići na neko pusto mjesto gdje bi njih dvoje mogli imati malo privatnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar