nedjelja, 20. ožujka 2011.

Glava osma: Moj um je kaos

    Ne! Ja vam ne dopuštam. Moj um je tvrđava spuštene rešetke te podignutog mosta, ali moji topovi su dalekometni. Bit čete slomljeni u njezinu jarku. Izazivam vas, pokušajte ga prijeći. Ja, ja nisam kao ostali. Vaši glasovi su nemoćni pred mojom voljom. Probajte me podčinit i saznat čete istinsko značenje ludila, jer u ludilu sam rođen. Ono je olujno more tame. Istovremeno ledeno hladno i uzavrelo, guta sve pred sobom. Ja živim unutar toga mora i neslomljiva sam dijamantna stijena. Otok razuma. Dođi Ubojico bogova i suoči se mojim divljim olujama bijesa i gorčine jer ja sam inkarnacija čovječanstva. 

Svi mi plutamo u morima vlastitog ludila. Vječno nemoćni pred njegovim hirovima tek povremeno razumni i prosvijetljeni kada nam to naša sudba dopusti. Ti, ti ne razumiješ našu vrstu. Nama je u ruke dano oruđe oblikovanja svemira. Ludilo! Da, ludilo je naše oruđe. Da smo svjesni poput bogova kao što ti tvrdiš ovaj svijet bi bio dovršen u našem savršenstvu. Bio bi u ravnoteži. Ali što kada se postigne savršenstvo? Što kada se postigne sklad? Nije li onda svemu kraj. Nismo li mi onda ispunili svrhu vlastitog postojanja? Neće li onda zavladati vječna mir, a on je najgori mogući oblik dosade. Nećemo li mi onda nestat? Mi smo bića kaosa. Bili ti volio čuti vječnu tišinu bez smijeha, plača, vriske i pjesme koje izazivamo svojim kaosom. U našem ludilu mi mijenjamo ovaj svijet, gradimo budućnost. Bez nas vrijeme ne postoji.Zašto bi vrijeme teklo ako je sve savršen. Ah ta riječ. Savršenstvo i težnja k njemu. To je korijen našeg zla, otrova i napredak.

Zašto ih se toliko bojiš? Samo zato jer su svjesni. Potpuni. Zamisli samo njihovu dosadu, njihovu ravnodušnost. Oni su samo naši čuvari, naši skrbnici. Naše ludilo je jedno što je važno i za nas i za njih. Životinje posjeduju instinkt. One su njegovi robovi a mi imamo svoje ludilo i zbog njega smo slobodni.

Ja te prezirem. Prezirem te zbog tvoga straha od kaosa. Ti si kukavica. Skrivaš se iza moći koja nikada ne bi trebala pripadati našoj vrsti. Nije li ti dovoljno što imaš moć utjecati na budućnost? Graditi ovaj svijet? Misliš da kada ubiješ sve bogove da će blokada nestati te da ćemo mi doživjeti samosvijest? Možda i hoćemo ali to će biti naš kraj. Ti nisi ubojica bogova ti si ubojica vlastite vrste za koju tvrdiš da ti je toliko stalo do nje. Zar ne shvaćaš? Mi živimo u simbiozi s njima. Bez njih mi bi se utopli u vlastitom ludilu a oni bez nas ne bi postojali. Naša vjera njima daje život a oni nam ga vraćaju. Zajedno smo stvoreni, iz iste tvari. Nestanu li oni nestat ćemo i mi.

Ja dolazim po tebe i tvoje glupave sljedbenike. Slomit ću vaše umove i ostaviti vas u ljušturama vaših tijela koje će biti vaši zatvori dok god dah života ne pobjegne iz njih a vašu daljnju kaznu ostavljam onima koje pokušavate uništit. Siguran sam da će biti milostivi.

Ali ne još. Za sada još uvijek služite mojim planovima. Stvarate kaos ovim ratom koji ste izazvali i na tome sam vam zahvalan. Nisam se ovoliko zabavljao od vremena Rimskog građanskog rata. Vrijeme će kao i obično otkriti da kaos i ludilo uvijek prevladaju.

Dok je drevna spodoba, najstarije ljudsko biče hodala ostatcima obrambene linije Srebrenoga trona, napalmom spaljena trava ponovno je oživljavala i venula pod njegovim nogama. Kao da se nije mogla odlučiti što će. Rojevi Nemoćnih koju su pljačkali bunkere bivali su oslobođeni svoga sužanjstva. Ali su i u isto vrijeme umirali jer je stres ropstva uma uništavao svjesni dio njihovo mozga.

On je pripremao jednu veliku zabavu. Na koju su svi bili pozvani da uživaju u njezinoj simfoniji kaosa dok on dirigira. Bit će to najluđa zabava u čitavoj ljudskoj povijesti. Rijetki će je preživjeti jer njemu je ljudski život vrijedio vrlo malo. Jedino do čega je njemu bilo stalo je da se zabava nastavi jer dosada i bezličnost vječnog života po njemu su bile njegove najstrože kazne.

Nema komentara:

Objavi komentar