Noć je bila topla a nebo posuto zvijezdama, izgledalo je kao da je netko prosuo srebrenu prašinu u more tame. Puni mjesec bacao je svoje darežljivo svjetlo na grad u noći kao da je osjetio bol njegovih stanovnika. Topao južni vjetar donosio je miris mora iz luke i oboma i milovao duge crne kose. Njihove sanjive oči, njegove smeđe gotovo crne a njezine svijetle gotovo žute kao u lavice, nisu se odvajale od straha da će nešto prekinuti čaroliju te večeri.
Ona je prva progovorila svojim slatkim nježnim glasom.
- Hazdribale sutra ćemo svi umrijeti. Oni neće imati milosti kada zidine padnu.
- Znam ljubavi, osjetim našu smrt kako se približava. Žalim jedino što neću umrijeti u tvojem naručju i upijati ljepotu tvoga lica prije nego li me sjenke odvedu.
Njezine oči su na trenutak zasjale, osjetila je kako joj srce polako usporava. Položi svoj glavu na njegova gola mišićava prsa i zaklopi oči. Trenutak u vremenu zauvijek izgubljen osim za njih jer bijahu vječnost jedno drugome. Nije bilo niti jednog kipara, pjesnika niti mozaičara koji bi svjedočio njihovoj tugaljivoj ljepoti da je pretvori u glazbu, skulpturu ili mozaik i zadrži ih u svijetu ljudi. Njezino lijepo lice blijede kože, ukrašene krvavo crvenim usnama razvučenim u zadnji iskreni osmjeh sreće počivalo je na njegovim prsima boje bronce. Progovori, samo ovaj put puno tiše gotovo kao da mu pjeva iz snova.
- Osjetim otrov kako me otpušta iz ovog tijela. Ne tuguju Hazdribale srest ćemo se u nekom drugom svijetu gdje će naša sreće biti beskrajna.
- Draga Allisar moja duša će ubrzo slijedit tvoju, neće se dugo sjenke same diviti tvojoj ljepoti.
Osjetio je kako njezin duh napušta njezino toplo tijelo. Ispusti jednu suzu koja je vrijedila za more tuge, poljubi njezine usne zadnji put i sjeti se. Sjeti se kako su ga uvijek izluđivale, sjeti se kako ih u početku nikada nije htio prestati ljubit i kako je to bio prvi detalj koji je uočio na njoj, i umalo se slomi. Umalo. Pokrije ju plahtom od crvene svile i ode do ruba terase da pogleda svoj grad koji je isto umirao. Lav kartage ispusti bijesan urlik iz dubene svoje duše u kojoj su sad gorile samo paklene vatre osvete. U daljini vidi tisuće vatri rimskog logor i preplavi ga plima bijesa. Skine baklju s zida terase te njome zapali baršunaste zavjese.
Nećete dobiti njezino tijelo čak ni mrtvo, pomisli dok je vatra lagano počela proždirati njegov dom. Pokupi svoj oklop i oružje s mramornog poda terase i krene probuditi svoju braću.
Nije ih morao budit, spremno su ga čekali oklopljeni i naoružan dok im je smrt sjala iz očiju. Pozdrave ga jednoglasnim uzvikom iza kojeg on izvuče snagu i utjehom.
- Braćo večeras nas Ba'al Hammon poziva da prolijevamo krv neprijatelja našeg naroda. Večeras ćemo poslati toliko rimljana njihovim bogaljskim bogovnim da će se plač njihovim majki i žena čuti još dugo vremena nakon što nas ne bude. Večeras ćemo posijati sjeme krvavog prokletstva na njihov narod. Kada toliko vole prolijevati krv mi ćemo se pobrinuti da se u njoj i utope a Ba'al će se pobrinuti da se sjenka ljubitelja smrti nikada ne nestane iz njihovih obitelji dok god i zadnji od njih ne napusti ovaj svijet.
Uši mu ponovno ispuni urlik njihova odobravanja, urlik koji se nije promijeni od prve bitke koju su zajedno prošli, kroz stotine koje su došle poslije nje. Oni su bili nikad poražena elita ratnika kartage i rimljani su ih se bojala više od Hanibalovi slonova. Nosili su teški brončani oklop, s štitnicima za ruke i noge te kacigu sličnu onoj grčkih hoplita. Naoružani kopljem za probadanje i iberijskom falkatom sijali su smrt i strah među neprijateljima kartage na svim bojim poljima.
Večer prije ove Hazdribala je bio pozvan u hram Ba'ala. Dok se približavao spiralnom ziguratu osjetio je kako mu dušu ispunjava hladni mir iako je oko njega njegova domovina gorila a u tom trenutku na grad su još padali kugle vate iz rimski katapulta. Došavši do stubišta ispravio se u svoju punu visinu, kao da je osjetio prisustvo samog Ba'ala u sebi.
Bio je impresivan prizor, višlji od većine ljudi tog doba, tijela kao isklesanog od kamena konkurirao je i kipovima samog Apolona. Duga crna kovrčava kosa podsjećala je na lavlju grivu a oštre crte lica davale su mu izgled boga rata. Vrhovni svećenik ga uvede unutra i reče.
- Večeras sam imao viziju. Stajao sam u podnožju ovog veličanstvenog hrama ali hrama nije bilo, grada nije bilo, života nije bilo. Bio sam okružen izblijedjelim kostima koje je pržilo pustinjsko sunce. Pao sam na koljena i krv je počela teći iz mojih očiju mjesto suza i tada mi se začuo Ba'alov glas u svojim mislim. Rekao mi je da je ovo naša budućnost i da je sudba ispletena. Rekao mi je da je vrijem za prokletstvo tisuću duša.
Hazdribale sutra je puni mjesec, sutra cijenu prokletstva treba platit, sutra tisuću rimljana mora umrijeti.
- Bit će učinjeno.
Reče Hazdribal i preplave ga sjećanja na prošlu noć s Allisar. Nakon što su vodili ljubav i zaspali zajedno na njegovoj terasi pod zvijezdama probudio ga je zvuk njezinih jecaja. Plakala je u snu a onda je počela vikati. Razumio je,
- Vratite se nazad, branite zidine, proklete kukavice. Vaše žene, majke i djeca će umrijeti ako sada pobjegnete. Proklete kukavice
Vikala je očajno svojim slatkim glasom. Pokušavao ju je probuditi ali nije mogao.
- Hazdribale. Ne Hazdribale pazi. Ne Hazdribale nemoj umrijeti.Zatim joj glas postane tiši i hladniji i mirno progovori.
- Da, možete imati moje tijelo ali samo mrtvoIzvadi zamišljeni nož iz bijel spavaćice i probode se njime i u tom trenutku se probudi i zagrli ga čvršće no ikad. Sjeća se svakog detalja te večeri i odluke koje su odnesen protresle su ga do korijena. Bio je sretan zato što ga se tada nije mogla pogledati u oči jer da je tada bi prvi put u njima ugledala strah.
Sada su se prikradali rimskom taboru kao mačke u tami. Njihovi oklopi bili su premazani čađi tako da ih ne oda svijetlo mjeseca ali Hazdribal se boja da će rimljani iz daljine primijetiti dvjesto i jedan par plamtećih očiju. Nisu. Stražarima su bez zvuka bili slomljeni vratovi i tada uspavani logor devete legije postade njihovo igralište. Podijeliše se u grupe od četvorice po šatoru. Gušili su ih golim rukama i lomili im vratove bez milosti, bez osjećaja dok kvota duša nije bila ispunjen a tada koplja okusiše prvu krv te večeri i ona poteče vrela i slobodna na suho tlo zemlje Kartažana. Rimski logor ispune krikovi umirući i uznemirujući zvuk trublja za uzbunu. Tri legije rimljana svaka od šest tisuća ljudi okrutno probuđene iz sna brzo se formiraju u stroj za ubijanje jer drugo ništa nisu niti bili. Hazdribalovi ljudi izvukoše svoje falkate i zasviraše simfoniju smrti. Rimljani možda jesu bili stroj za ubijanje ali kartažani su bili skladatelji smrti. Njihove falkate izbalansirane tako da lome kacige zajedno s lubanja a u isto vrijeme oštre kao britve zasviraše u orkestru bitke. Hazdribal prepolovi lubanju jednog nesretnog rimljanina koji mu se nađe na putu i odmah u skokovima ode do drugoga i prosipa mu utrobu. Njegovi ljudi urlikali su u svom oslobođenom bijesu poput životinja puštenih iz kaveza dok su sjekli rimljane koji su nadirali u valovima. Neko vrijem se činilo da su kartažani pošast iz pakla koja će na kraju istrijebiti sve što je pred njom. Ali jedan po jedan, polako i mučno popadaše svi okruženi, srušeni na tlo i izbodeni poput pasa. Njihova tijela sličila su više na hrpe mesa nego na nešto što je nekada bilo ljudsko biće. Hazdribal je bio zgnječen između štitova dvojice rimskih vojnika a treći mu je odrubio glavu koja se zajedno s kacigom otkotrljala na tlo. Zadnja misao mu je bila: Allisar dolazim.
Sljedećeg dana zidne padoše.Uslijedi orgija nasilja, pljačke silovanja i uništenja koja potraje sljedećih sedam dana. Sedmog dana od jednog naroda ostadoše samo kosti pod okrutni pustinjskim suncem.
Dio II.
Još dok je njegova glava s kacigom odskakala od pjeskovitog tla a krv iz rane na vratu prskala kao kakva prokleta fontana Hazdribalova sjenka se nađe u moru vatre. Osjetio kako plamen ponovno i ponovno izjeda njegovo nepostojeće meso, osjeti kako mu same misli gore.
Njegovi nijemi krikovi odbijali su se od zidina njegovog vlastitog uma dok je vatra nastavljala nemilosrdno i polako. Ludilo se rodi iz bola a krikovi se počeše izmjenjivati s smijehom i plačem. Siječanja provališe iz tamnice uma, siječanja na zlo. Vidje sebe kako oduzima živote ratnicima, djeci, ženama, robovima, mladi plemeniti Hazdribal. Posrami se sjaja u vlastitim očima, užitka koji je osjećao dok se kupao u njihovoj krvi. Njegov um vrišti “Bio sam mlad i zaluđen. Šesnaest godina kada sam oduze prvi život, šesnaest godina kad sam zapovijedao s prvih stotinu. Ja, ja nisam znao“ Nitko ga ne čuje. Lav rođen u jednu od plemenitih obitelji Kartage. Od najranije mladosti kovan za rat. Na konju, s mačem, protiv kočije, s kopljem, protiv barbar ili grka nije važno, vođa ljudi. Nemilosrdan, netolerantan, jak. Pred očima mu iz dima izrone bijele zidne Kragasa. “Ne ja to nisam učinio, ja nisam.“ Opsadni toranj se sudari s zidinama i iz njega poput divljeg vjetra izleti Hazdribalova stotina. Poklaše grke na zidinama i otvore vrata grada. Kragas padne kako mnogo gradova prije s iznimkom barbarskih okrutnosti i nezamislivih zabava koje su plemenitih sto i jedan imali s njegovim stanovnicima. Tolika okrutnost bješe da se ime Hazdribalovo proklinjalo u svim helenskim hramovima i najstrašnije kazne za njegovu dušu bjehu zatražene od bogova. Zaslužene kazne. Njegova najveća kazna, kao i najveća sreća bješe Allisar. Nakon pada Kragasa vrati se u Kartagu kao slavljeni junak i ugleda njezine crvene usne u daljini. Tišinu buktinje prekine njezin glas, sladak kao i uvijek al ovaj put okrutan kao šeterorepi bič.
- Ti nisi čovjek kojemu sam ja poklonila svoje srce, svoju dušu. Ti si isti kao rimljani, ništa više princ nego najniža ubojica djece. A djecu si ubijao, sve sam vidjela. Drago mi je se što tvoje prokleto sjeme nije našlo korijena u meni da na svijetu ne postoji još jedan ti. Ha, možda i postoji uz sve omiljen zabave tvoje mladosti. Reci mi samo kako si mogao biti tako nježan sa mnom kada sam vidjela da te nasilje tako silno uzbuđuje Hazdribale?
Njezine riječi boljele su više od ognja u kojemu se nalazio i siječanja koja su ga proganjala. Sada je njegova sjenka klečala pred njezinom. Pokuša je dotaknuti, ona ustukne.
- Allisar molim te bio sam mlad. Nisam zna osjećati to si me ti naučila. Uz tebe sam postao ja. Bez tebe sam bi ništa. Samo još jedan okrutna životinja u svijetu zvijeri ti si me učinila ljudskim.
- Hazdribale ti si mirno spavao pored mene noću. Nikada nisi ima moru i nikada se nisi naglo probudio iz san. Nikad savjest nisi imao.
-Možda je jednostavno tvoja toplina otjerala sve more i sva zla sjećanja.
Tužan smijeh ispuni zrak
- Uvijek slatkorječiv kada to treba biti, uvijek pravi dodir na pravo mjestu, uvijek savršen. Ne ovaj put Hazdribale. Više me nikada nećeš vidjeti. Ostati ćeš u ovoj tamnici pakla onoliko godina koliko si duša uzeo a tada ćeš se iskupljivati vječno za svoje grijehe tako što ćeš postati Čuvar podzemlja. Proklet bio vječno ljubavi moja.
Bol ga razdere. Nezamisliva, neopisiva i neprestajuća. Bol koju znaju samo oni koji su doživjeli istinsku ljubav makar na trenutak a zatim je izgubili. Kazna kakvu nitko nije zasluži a pogotovo ne na vječnost. Njezina sjenka ga napusti a on se sam ponovno baci plamen jer bol vatre mu je pomagala da potisne bol srca. Ne izgovori niti jednu riječ, jer ništa više nije bilo važno.
Kraj prvog poglavlja.
Nema komentara:
Objavi komentar